Sprečo Edin - reprezentacija.rs (original) (raw)

Na današnji dan, 24. septembra 1968. u švajcarskom Bernu je preminuo Branislav Sekulić, jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera između dva rata i istaknuti trener i pedagog.

Počeo je da igra u beogradskim klubovima Javor, Dušanovac, Karađorđe i Soko kao igrač podmlatka, da bi već 1921. sa bratom Dragutinom zaigrao za prvi tim Dušanovca – sa svega 15 godina! Obojica su igrali i u Karađorđu (Bane kao centarfor) i osvojili prvenstvo drugog beogradskog razreda.

Posle Sokola, prelazi u beogradsku SK Jugoslaviju u čijem podmlatku su već igrali braća „Moša“ i Nikola Marjanović, „Baja“ Dragićević, „Čiča“ Luburić i Dača Đurić. Sa ovim igračima doživeo je punu igračku afirmaciju i u dresu SK Jugoslavije odigrao 156 utakmica i postigao 110 golova. Kao odličan tehničar i dobar strelac, posebno se istakao u prvenstvu 1924. i 1925. kad je SK Jugoslavija osvojila dve jedine titule prvaka države. Igrao je na mestu centarfora, leve polutke i najčešće, kao levo krilo.

Uz 28 utakmica za reprezentaciju Beograda i dve za „B“ tim Jugoslavije (1934-1937), za koji je postigao jedan gol, odigrao je i 17 utakmica za najbolju selekciju Jugoslavije i postigao osam golova. Debitovao je 4. novembra 1925. protiv Italije (1:2) u Padovi, a poslednju utakmicu odigrao je 13. decembra 1936 protiv Francuske (0:1) u Parizu.

Branio je boje Jugoslavije na prvom Svetskom prvenstvu, 1930. u Urugvaju, a 26. avgusta 1934. protiv Poljske (4:1) u Beogradu postigao je tri gola.

Kad je jula 1926. napustio Jugoslaviju, bio je među prvim jugoslovenskim fudbalerima koji su kao profesionalci igrali u inostranstvu. U Francuskoj je igrao za Montpellier i Club Francais, i na kup utakmici Montpellier – CAP (11:0) postigao devet golova! Igrao je i u Švajcarskoj za ciriški Grasshopper-Club i ženevsku ekipu Urania.

Vrativši se u Jugoslaviju, u sezoni 1935/36. ponovo je igrao za beogradsku SK Jugoslaviju, zatim je prešao u Jedinstvo u kome je 1937. godine završio karijeru.

Tokom drugog svetskog rata bio je u zarobljeništvu, a posle rata se istakao kao odličan trener i pedagog. Bio je trener beogradske Crvene zvezde, novosadske Vojvodine, subotičkog Spartaka, Proletera iz Zrenjanina i Jedinstva iz Stare Pazove, a kad je 1957. napustio Jugoslaviju, bio je trener u Friburu (1961), Liježu (1962-1963), u Austriji (1965-1966) i 1967. ponovo u Friburu (Švajcarska).