HISTORIJSKA CITANKA (original) (raw)

IMENA SVJIH LJUBAVI, KOLIKO GOD BILE
usputne, prve ili plitke, nikada ne zaboravljas. Takodjer, neces zaboraviti imena gradova u kojima si na putu u vojsku tek popio pivu ili si izasao iz voza da se na njihovim zeljeznickim stanicama napijes vode. Ali vec si zaboravio ime najtoplijeg grada u Jugoslaviji. Zaboravio si Demir Kapiju, mjesto gdje nikada niko nije stigao, ali za kojega su svi znali; jedino mjesto u nasoj povijesti koje je bilo toplije od Mostara. Ta Demir Kapija nije silazila sa vremenske prognoze negdje od kraja maja, pa sve do sredine septembra. Kada bi usred jula naglo zahladilo, Sarajlije obukle kisne mantile i vijetnamke, a negdje na Jadranu turisti se mrznuli u sobama ispod vlaznih frotira, kada bi se na Hvaru dogodio prirodni fenomen i usred bi ljeta pala kisa, sto su poduzetni hotelijeri nagradjivali besplatnim nocenjima za sve goste, kada bi se cak i Mostar poceo pomalo smrzavati, u Demir Kapiji je i dalje bilo plus 35. A kada je jedne godine, krajem sedamdesetih ili pocetkom osamdesetih, ko bi to vise znao, tridesetog augusta u Sarajevu iznenada pao snijeg, u Demir Kapiji je zabiljezena temperatura od 37 stepeni.

I tako, trajala nam je Demir Kapija sve do prvih dana jeseni, a onda je narednih sedam-osam mjeseci niko ne bi ni spomenuo. Zimi se o njoj sutjelo jer nije bilo ama bas nicega, ni jednog jedincatog razloga, ni jedne vazne stvari po kojoj bi Demir Kapija ikome bila vazna. U socijalizmu je bilo tako: postojala su mjesta, stvari, prirodni i drustveni fenomeni, pa i ljudi koji su samo u jednom bili najvazniji, ali u tome u cemu su bili najvazniji, tu im nije bilo ravnih na svijetu. Tako je i Perucica postala jedina prasuma Europe, Trebisnjica najduza ponornica svijeta, a covjecija ribica stvorenje koje zivi samo kod nas i nigdje vise. Ni Perucica, ni Trebisnjica, ni covjecija ribica, ni Demir Kapija nikome nisu bile vazne u onome u cemu nisu bile prve ili najvece ili jedine. Njihova funkcija je jednostavno prestajala onoga trenutka kada bi sisle s pobjednickog postolja. Eto, zato niko i nije otisao da vidi Demir Kapiju, niti je iko u Perucici pokusao naci nekog naseg Tarzana.

Za zimskih mjeseci zapravo i nismo znali da Demir Kapija postoji. Nikada ne bismo pomislili na nju, pa kad bi nam se opet u kasno proljece pojavila u vremenskoj prognozi, pravo bi nas iznenadila. To iznenadjenje uvijek je bilo ugodno. Kao kada covjek nakon godina i godina u tramvaju sretne drugaricu iz razreda, onu ruznu, tihu i neprimjetnu iz trece klupe do prozora, i onda se iznenadi kako na nju nikad nije pomislio, ali je ipak nije zaboravio. Tako ni mi ne bismo zaboravili Demir Kapiju.

Za zaboravljanje se trebalo dogoditi nesto vece. Trebala se raspasti zemlja u kojoj smo zivjeli i koju smo nazivali domovinom. Trebala se promijeniti vremenska prognoza, a nebo nad domovinom pomaknuti se nekoliko stotina kilometara prema zapadu. Cudno, ali ranije se na meteoroloskim kartama nikada nidje vidjela Italija, a danas cesto vidjamo i citavu Europu.

Demir Kapija danas je poput karmina nadjenog u starom kaputu koji su sasvim pojeli moljci, pa se spremas da ga bacis u smece, ali za svaki slucaj provjeravas je li ti nesto ostalo po dzepovima. Nije ostalo nista osim tog karmina koji je jednom davno, po povratku iz kina, tvoja cura spustila u tvoj dzep jer su njezini dzepovi, valjda, bili puni. Ili je to ucinila iz nekog drugog razloga, recimo nagovorena od onih melankolicnih andjela koji vode racuna o tome sto ce ljudi nalaziti u dzepovima kad po prvi put nakon deset godina zavuku ruke u njih. Nema vise ni cure, ni Demir Kapije, ali postoji osjecaj za neku cudnu, nikad sasvim definisanu uspomenu.

Postoje stvari koje bi bilo lako saznati, ali ti najednom postaje vazno da ti se nikada ne otkriju. Recimo, lako bi bilo danas se raspitati kakve su bile zime u Demir Kapiji, zime o kojima nijedna vremenska prognoza nije nista rekla. Ali ako se za januar u Demir Kapiji nismo raspitivali u ona vremena, bolje je da to ne cinimo ni danas. Uspomena moze ostati cijela samo ako nije dopisivana i ako u sebi sadrzi samo ono sto je sadrzavala dok je jos bila mlada i dok se jos nije zvala uspomenom.

Objavljeno u broju 103 DANA, 21. maj / svibanj 1999.