Suicide in Europe: an on-going public health concern (original) (raw)

2017, Socijalna psihijatrija

Every 40 seconds, somewhere in the world someone dies by suicide, with certain groups such as youth and men being most at risk. Research abounds as to the risks and protective factors, but there is still a huge gap in our knowledge as to what leads one person to act on suicidal ideation and another to refrain. Risks factors vary by country, culture, gender and class, and represent a complex and potentially synergistic interplay between biological, psychological, social, environmental and personal factors. These will be discussed in this paper. Many prevention programmes have been established, but no one intervention stands out. At a minimum, country-wide efforts raising awareness of suicide and deliberate self-harm, highlighting risk and protective factors and identifying and treating mental health problems early, particularly in youth, are essential. Targeted methods include public education and media campaigns, providing training for front-line staff in early recognition and, in the case of primary care clinicians, appropriate referrals for treatment of mental illness, generating policies on restricting easy access to lethal means or substances such as alcohol which disinhibit behaviour and reducing the stigma of, and promoting, help-seeking. These efforts should go some way towards slowing what might otherwise become a self-destructive epidemic. We all have a role to play. / Svakih 40 sekundi negdje na svijetu netko počini samoubojstvo pri čemu su određene skupine, poput mladih i muškaraca pod većim rizikom. Istraživanja ukazuju na brojne kako rizične, tako i zaštitne čimbenike, ali i dalje postoji veliki nedostatak u znanju što neku osobu vodi da djeluje prema svojim suicidalnim idejama, a drugu da se suzdrži od počinjenja suicida. Rizični čimbenici variraju ovisno o državi, kulturi, spolu, klasi i predstavljaju kompleksno, potencijalno sinergističko međudjelovanje bioloških, psiholoških, društvenih, okolišnih i osobnih činitelja o čemu raspravlja ovaj članak. Utemeljeni su mnogi preventivni programi, ali ni jedna intervencija se posebno ne ističe svojom većom učinkovitošću. Potreban minimum treba uključivati: napore na nacionalnoj razini u podizanju svjesnosti o suicidu i namjernom samoozljeđivanju, ukazivanje na rizične i zaštitne čimbenike, rano identificiranje i tretman problema duševnog zdravlja, osobito u mladih. Ciljane metode prevencije uključuju: javnu edukaciju i medijske kampanje, provođenje edukacije i treninga stručnjaka prve linije u ranom prepoznavanju, u slučaju primarne zdravstvene skrbi adekvatno upućivanje na liječenje mentalnih poremećaja, stvaranje politike restriktivnog pristupa smrtonosnim sredstvima ili supstancijama poput alkohola koji dezinhibira ponašanje, reduciranje stigme i promoviranje traženja pomoći. Sve bi ove aktivnosti trebalo smanjiti ono što bi u suprotnom moglo postati epidemija autodestruktivnog ponašanja. Svi mi u ovome imamo svoju ulogu.