Logika ideja: Por Rojal i Dekartovo nasleđe (original) (raw)

Kad kokoš pomisli da je labud: gradba diskursa putem dihotomizacije

Suvremena lingvistika, 2021

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu jaculig@ff zg.hr »Kad kokoš pomisli da je labud«: gradba diskursa putem dihotomizacije Rad predstavlja primjer analize gradbe diskursa na društvenim mrežama putem parova leksema koji u tom diskursu nose suprotna značenja. Diskurs koji se ovdje analizira izgrađen je oko situacije u kojoj je bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, uspinjanjem na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nakon predstave Labuđe jezero izazvala negodovanje dijela javnosti, što je dovelo do uporabe novih i kontekstno uvjetovanih parova leksema suprotnih značenja. Leksemi kokoš i labud u kontekstu ovoga diskursa poslužili su kao podloga za razvoj daljnje komunikacije njegovih sudionika koju odlikuje dihotomizacija pojmovnoga znanja kao odraza konteksta situacije, ali i konteksta kulture (Žic Fuchs 1991) u kojoj se diskurs razvio. Razumijevanjem antonimije u širemu smislu (Jones et al. 2012) kao značenjskoga odnosa koji izvire iz suprotstavljanja pojmova s obzirom na njihove stvarne ili prividne karakteristike, možemo objasniti kako i zašto su leksemi kokoš i labud, ali i drugi leksemi uporabljeni kao antonimi u predmetnome diskursu, dovedeni u odnos suprotnosti, iako nisu standardno ni konvencionalno primjer antonimije (Jeff ries 2010, Jones 2002, Murphy 2003). Putem takvih parova leksema sudionici diskursa mogu uputiti snažne društveno relevantne poruke. Budući da je predmetni diskurs izrazito kulturološki specifi čan, analiziran je s obzirom na pripadajuće mu pojmovne domene koje predstavljaju pozadinsko znanje njegovih sudionika (Sharifi an 2011), ili makro-kontekst (Van Dijk 2009). Taj makro-kontekst potom služi za gradbu mikro-konteksta (Van Dijk 2009) putem dihotomizacije pojmova, odnosno leksema koji uobičajeno ne predstavljaju antonimiju (Jones et al. 2012). Ovakav primjer može nam približiti važnost odnosa suprotnosti u svakodnevnom diskursu, ali i njihov značaj u strukturi pojmovnoga sustava. Spoznaja da se čak i nekonvencionalizirani parovi leksema mogu dovesti u odnos suprotnosti ukoliko gradba diskursa to zahtijeva ide u prilog tezi da je antonimija u širemu smislu fl eksibilan i kreativan značenjski odnos koji bi mogao rasvijetliti neke spone između jezika i uma.

Konceptualni Pristupi Pozitivnom Razvoju Adolescenata

Ljetopis Socijalnog Rada, 2019

Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Odsjek za poremećaje u ponašanju Laboratorij za prevencijska istraživanja Ključne riječi: adolescenti, pozitivan razvoj adolescenata, otpornost, razvojne prednosti. KONCEPTUALNI PRISTUPI POZITIVNOM RAZVOJU ADOLESCENATA SAŽETAK Sveobuhvatne, interdisciplinarne studije dobrobiti djece i mladih koje bi poslužile kao polazište za planiranje znanstveno utemeljenih politika i intervencija u Hrvatskoj još uvijek su rijetke. Pomak u fokusu domaćih istraživanja prema snagama djece i mladih je vidljiv, no najčešće se istražuju tek pojedini aspekti razvoja djece i mladih i/ili pojedinačni problemi. Nedostatak nacionalnih istraživanja onemogućuje temeljito poznavanje etiologije i epidemiologije problema djece i mladih na nacionalnoj, regionalnoj i/ili lokalnoj razini. U skladu s navedenim, cilj ovog rada je pojasniti konceptualne pristupe pozitivnom razvoju adolescenata koji mogu poslužiti kao polazišta budućih sveobuhvatnijih istraživanja. U radu se prikazuju pristupi pozitivnog razvoja adolescenata, razvojnih prednosti te otpornosti, s posebnim naglaskom na razlike i sličnosti među njima. Također su izdvojeni metodološki izazovi u istraživanju razvojnih putanja adolescenata, problemi upitničkih mjera te teškoće dizajna istraživačkih studija. Rad naglašava važnost promatranja potencijala adolescencije kao polazišta za strategijska ulaganja te ističe nužnost proširivanja perspektive od individualne k mikrorazini, socijalnoj politici, zajednici te širem kulturalnom okruženju.

»Righe« na duši pravom arhivu

Vjesnik Istarskog arhiva, 2019

Osobni fond Pazinjanke Katarine Šćuka-Kukec (HR-DAPA-925 Katarina Šćuka Kukec: 1905/1989) ostavština je koja je nastala između 1905. i 1918. godine. U tom se fondu, pored slikovnoga i tiskanog materijala te osobnih dokumenata, nalaze i četiri vrlo osobno intonirana pisma. Uzevši u obzir činjenicu da je stvarateljica Fonda, Katarina Šćuka-Kukec, ostavila svoj zapis bez namjere da bude predočen očima javnosti, ovom su prigodom izostavljana ta četiri osobno intonirana pisma. Riječ je, dakle, o stvarateljici koja u svom životnom vijeku nije javno djelovala pa tako ni na području recepcije ne pripada skupu vrednovanih i/ili ovjerovljenih autora. U tom je kontekstu i sadržaj Fonda oslobođen bilo kakvih pretenzija da se svidi eventualnoj/potencijalnoj čitalačkoj publici. No, taj je sadržaj, osobito njegov slikovni dio, po svojoj intenciji u najvećoj mjeri neutralno i objektivno svjedočanstvo o dijelu povijesti školstva u Pazinu početkom 20. stoljeća. Dopis koji je uputila DAPA-i i dio slik...

Kulturni kapital, habitus i racionalni izbor (O nemogućnosti artikulacije "trećega puta")

Revija za Sociologiju, 1995

U članku se raspravlja o nemogućnosti tvorbe novoga, postsocijalističkog društva sa sta­ jališta modemizacijskih procesa u ekonomiji, politici i kulturi iz sfere institucionaliziranja nor­ mi. To pretpostavlja nužnost kritičkog propitkivanja ideologije kao legitimacijskog okvira djelo­ vanja novih političkih elita. Razmatrajući temeljne kategorije iz povijesne sociologije N.Eliasa i, osobito, Bourdieuove teorije kulturnoga kapitala i habitusa, autor nastoji ocrtati teorijski okvir za objašnjenje socio-kultumog modela racionalnosti u kojem se normativna socijalizacija i pro­ cesi institucionaliziranja pokazuju kao stmkturalna polazišta. U zaključku autor iznosi (pesimističku?) hipotezu prema kojoj je u slučaju kulturnoga kapitala i razvojne strategije Hrvatske riječ tek o nuždi preživljavanja sociokulturnog habitusa. Ključne riječi: KULTURNI KAPITAL, HABITUS, IDEOLOGIJA, RACIONALNOST

Svilarstvo U Konavlima: Oživljavanje Jedne Tradicije

Etnoloska Tribina, 2008

Tekst koji slijedi govori o proizvodnji svile u konavoskom kraju. Iskorišteni su raznoliki izvori, provedeno je i terensko istraživanje, a sve radi svojevrsne sinteze podataka o svilarstvu u Konavlima uz usporedbu suvremenog stanja ove tradicijske djelatnosti s onim iz prošlosti. U Konavlima se svila proizvodila na jednostavan i starinski način u obitelji i za obitelj. Tradicijska znanja i vještine prenosile su se s jedne ženske generacije na drugu. Tijekom 20. st. proizvodnja svile je polako nestajala da bi šezdesetih godina zamrla, a zatim ponovno oživjela na samom kraju stoljeća, potaknuta iskustvom rata. Ključne riječi: svilarstvo / svila / Konavle UVOD Osnovna tema ovoga rada je proizvodnja svile u konavoskome kraju. Nastao je kao rezultat trajnijeg zanimanja za konavosku svilu na temelju proučavanja specifičnog svilogojstva i svilarstva u Konavlima. Za rad sam se koristila raznolikim (manje ili više znanstvenim) izvorima: pisanim i usmenim, etnološkim, povijesnim, šumarskim te popularnim izvorima kao što su internet (u inicijalnoj fazi rada) i dokumentarni film Kad list murve bude poput mišjeg uha. U istraživanju sam primijenila tehniku intervjua i tipično etnološku metodu promatranja sa sudjelovanjem (na terenu-Konavle, svibanj 2005.). Osnovna je namjera rada sintetizirati postojeće podatke o proizvodnji svile u Konavlima, i nekad i danas, te ih eventualno dopuniti novima, tj. onim podacima koji su, iz bilo kojeg razloga, izostavljeni u prethodnim prilozima, a pojavili su se tijekom osobnog rada na toj temi. Pisanje rada je potaknuto osobnim zanimanjem za Konavle uopće, kao i sva ona nedjeljna čilipska jutra ispred crkve sv. Nikole, kada sam radeći za turističku agenciju "Generalturist", uživala (zajedno s domaćim i stranim posjetiteljima) u bogatstvu i ljepoti konavoskih narodnih nošnji, pjesama i plesovima ovoga kraja. Željela bih istaknuti da suvremena uporaba ovih nošnji nadilazi folklorističko-nostalgičnu potrebu predstavljanja tradicijskoga nasljeđa za turiste (posljednjih četrdeset godina). Žene ovoga kraja još i danas običavaju ići na nedjeljnu misu (posebno u crkvu sv. Nikole) u svečanoj

Još jednom o problemima književne historije: Vodička — Guillén — Perkins

Теорија и интерпретација, 2021

Ovo su naslovi tih pet studija: "Polazište i predmet književne istorije" (str. 5-12), "Razvoj književne strukture" (str. 13-30), "Geneza književnih dela i njihov odnos prema istorijskoj stvarnosti" (str. 31-54), "Istorija odjeka književnih dela" (str. 55-75) i "Književnoistorijske celine" (str. 76-100). historiography, namely its two synthetic genres, which Perkins designates as "narrative literary history" and "postmodern encyclopedia". Nevertheless, the American theorist demonstrates a certain closeness to structuralist approaches or a kind of conservatism by critical preference for narrative literary histories and immanent approaches (explanations of literary changes) over postmodern encyclopedias and contextualist approaches to literary text. The methodology of literary history of F. Vodička is still relevant today. If the future of literary historiography is a systematically coherent encyclopedia, reflecting both the literary past and the literary-historical (disciplinary) present, then Vodička's immanent approach may be an important part of it, just as modern poststructuralist/thematic interests should be included in that system.

Ko Ima Pravo Da Igra? Ometenost I Estetika Egzistencije

ГОДИШЊАК ФИЛОЗОФСКОГ ФАКУЛТЕТА У НОВОМ САДУ, 2015

Članak istražuje odnos između osoba s ometenošću i pozorišta polazeći od rada Udruženja Per-Art. U prvom delu rada autor naglašava da moderno sazrevanje društvene solidarnosti s osobama s ometenošću nije imalo za rezultat njihovu veću, nego manju prisutnost u likovnim umetnostima. Nakon pokazivanja da se prisustvo osoba s ometenošću na platnu vekovima svodilo na mehanizam zahvaljujući kojem se osnaživala svakidašnja svest o »zajedničkom«, i uvežbavala se da s lakoćom odbacuje sve što odstupa od društveno usvojenih normi, autor analizira posebnosti inkluzivnih gestova na savremenoj pozornišnoj sceni. Za razliku od uvođenja pojedinačnih likova s ometenošću u konvencionalne predstave, autor ističe da svakidašnji režim brige osobe s ometenošću prepoznaje kao objekte o kojima se moraju pobrinuti drugi, dok im uslovi grupnog umetničkog rada omogućavaju da iskroje vlastiti lik tako da se, što je najvažnije, ne oslanjaju na predstave i očekivanja drugih. U drugom delu rada autor sučeljava F...