Đuro Ferić - Poslanica preslavnom mužu Mihaelu Denisu (original) (raw)

POSLANICA PRESLAVNOM MUŽU MIHAELU DENISU AUGSBURŠKOM Dubrovnik, 1829. Stvar mi, Denise, vrlo sjajnu savjetuje drug (a), i traži to svojim pravom, da ti napišem nešto o rodu Ilirskom, kojeg je on dio skupa samnom, i to o ovom vremenu; tražeć da bude latinskim pisano ono i u stihu. Pa eto to činim, uzalud možda jer znadem više da tereta uzeh neg' pleća ga nositi mogu. Stoga, ako ću loše izvršiti danu mi službu, sam okrivi me ti, dok začetnik prašta mi njen. Budući da neka skrivena sila pomalo sve što je ljudsko uništava, i slabi sve što nekoć bješe u snazi, (Otuda nestade gradovima njihova sjaja i carstvima dođe već konac) a to je nedavno i Mletačka republika osjetila, koja je držala svoju vlast kroz stoljeća mnoga. Odbacivši otačke fasce i brigu za svakom vlašću, na što ludi nagna ih strah i savijest svjesna krivice; kolebljivi narod neznajući kamo bi se okrenuti treba, pa je nesloga uzburkala tužne njihove duše i cijeli je poredak stvari obrnula ona posvema. Kad je do dalmatinskih gradova glasina stigla da stvari se promjenio ustroj i da Mletačkog Lava starošću već shrvanoga, leži beživotno truplo, okrenuše starim gospodarima misli i vjernost [3] carevu svim snagama moljahu oni, a osim toga bedemima Panonskog catstva postaviše znamen. Šalju legate da izmole to da se pod negdašnje zakone narod vratiti smije, kao i dospijeti pod blago Franjino carstvo. I kad se narodu ostvarila želja nije klečao manje, i premda žalosnog lica (kakvo obično imaju ratom pokoreni narodi) ali uspravnog, i pun dobre nade, označava u kalendaru to doba kamenom bijelim da ga zaborav ne uhvati nigdar; i otada su već počele godišta nicati bolja. Deder sad, iznijet ću na koji konačno način i kojim umijećima korisnija može gospodarima biti: ne zato jer vidim više no drugi, nego jer će možda odtuda netko dobit za pisanje razlog i pobijajuć mene daleko bolje od ovoga izdat. A koliko znanost doprinosti tsarina ljudskim, i koliko je prikladna podučiti um, poznato je krmeljicvima i brijačima: otuda ovisi svako znanje jednakosti i pravde; pa se narod zaodjenuo strogim običajima; i u gradu vlast je na snazi, i k vrlini, koja je blaženstva razlog lakši postaje put: što naravno umijeća Minerve u narodu dokazuju, kao u tmini rasplamsala baklja. Sve odmah novi poprima ures, i čim se njima počne iskazivati čast, otklonivši surovost običaja, dolazi urbana uglađenost, a neznanje i zabluda ustupaju mjesto savjetu i istini. Čemu to? Pitaš. Ovo je područje zanemareno od ranijih gospodara, bilo više nego jednako, naime kolikogod gradova [4] imena ilirskog niče na obali Jadrana, jedva da su mladima otvarali prve škole za nauke, premda obazrevši se na njega, vidimo da su proizišli iz njega često umovi časni, i pohvalom svake nauke dični. Ne spominjem imena živućih; njih će nezaboravno buduće razdoblje upisati u faste domovine. U međuvremenu saznao si koliko su poznati Andreis (b), i Štafilić (c) i Cipiko (d), i također srčani Lovrić (e) čija je nauka cijela bogata svakom svježinom; i onaj koji je od iskona prvog izvore oznaka i slova istraživao, Grubišić (f) razborit odveć. Kome su Mrnavić (g), i Biundović (h) nepoznati, i onaj