TESAVVUF (SUFIZAM; DERVIŠLUK) -SRCE ISLAMA JE NEPRAVAZIĐENA METODA ODGOJA KOJA VODI INTEGRACIJI LIČNOSTI (original) (raw)

Od svoga postanka vjera u Allaha je opsjednuta neprijateljima iznutra i izvana, koji su nastojali da razore njene same temelje. U neka vremena oni su u tome uspjeli kroz potpuni ateizam (bezbožništvo), ali mnogo češće slobodnim mišljenjem i korupcijom. Uopšteno, duhovno-umni ljudi današnjice imaju nekolicinu savjetnika i učitelja koji posjeduju sposobnost da ih nasavjetuju i da ih treniraju u učenjima Božijih poslanika i evlijullaha (visoko pobožnih ljudi). Na nesreću, oni rijetko nalaze vodiče sposobne da ih vode u učenjima islama na tako visokim stazama morala i etičnosti koji čine religijski suštinski karakter. Sufizam je srce islama a to srce je puno ljubavi. Sufija se naziva fakir-om-neko ko ne posjeduje ništa, čak niti sebe samoga. Međutim u stvarnosti, on posjeduje sve i ništa, a niko na ovom svijetu ne posjeduje njega. Put počinje znanjem. Pod zaštitom znanja pojedinac raste da postane nježno, ljubazno, i divno biće, kao što je sve stvoreno da bude. Tada Gospodar zavoli čovjeka a čovjek zavolji Njega. "A ko god voli svoga Gospodara, svi i sve voli njega." (Kabbani 1999). Situacija nije uvijek bila poput ove. Tome suprotno, ovu svetu misiju, ovaj veliki hizmet pozivanja Ummeta na podsjećanje na njegovo ispravno nasljeđe uokvireno Kur'anom i uspostavljeno Sunnetom poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve selem, nekada su obavljali pobožni, posvećeni, Bogu odani i iskreni učenjaci duhovnosti. Ovi pojedinci, u vremenu, poznati su pod imenom Sufije, od riječi izvedene od Arapskog izraza Safa'a što znači "očistiti", zbog marljivosti sa kojom su se usredsredili da se čvrsto drže Sunneta kojeg su uposlili da očisti njihove karaktere od svih nedostataka u ponašanju i moralnosti (Kabbani, 1999). Sufije smatraju da je iluzija vidjeti ljude drugačijim i odvojenim od prirode i Univerzuma. Krivi sistem vrijednosti i veća zaokupljenost imetkom i posjedovanjem nego življenjem i bivstvovanjem, također je iluzija. Gomilanje imetka, posjedovanje, podjela, fragmentiranje i uništavanje, povezani su s ovim iluzornim shvatanjima. Sve dok smo zaslijepljeni iluzijama, doživljavamo samo dio, ali ne i cjelokupnu realnost. Jedan od najvažnijih sufijskih zadataka je oslobađanje sebstva od iluzija. U tom smislu, psihoanaliza, dinamska psihoterapija i sufizam opet su na istom putu. U psihoterapiji, procesom slobodnih asocijacija i ponovnim proživljavanjem ranijih trauma, bilo stvarnih ili izmišljenih, osoba postepeno oslobađa self/sebstvo od ranijih iluzija i distorzija. Tada se događaji prošlosti, iskustvo sadašnjosti i buduće mogućnosti mogu shvatiti u svjetlu realnosti. Sufije slijede isti put, sa u osnovi istom svrhom. Oni pomoću meditacije pristupaju problemu, a akcenat ne stavljaju na riječi nego na unutrašnja iskustva /proživljavanja/ i djela. Procesom meditacije i prekidom racionalnog mišljenja, uz osvještavanje unutrašnjih senzacija, sufije su razvili tehniku osluškivanja neograničenih snaga nesvjesnog. Ono što fascinira u sufijskoj psihologiji jeste da nesvjesno u sufizmu nije psihološki apstrakt nego konkretna realnost. Potiče iz stomaka, organa, i srca, i ima psihološku osnovu. Vegetativne i autonomne funkcije nervnog sistema dio su nesvjesnog. Koncept nesvjesnog u psihoanalizi