"Momenti susreta" u psihoterapiji-proceduralno i deklarativno učenje (original) (raw)

2013, Sposobnost za ljubav i rad-O.L.I. Integrativna Psihodinamska Psihoterapija

Sve veći broj autora u okviru psihoanalitičke teorije prihvata stav da je za terapijsku promenu neophodno nešto više od interpretacije. Uvid i interpretacija su oblici spoznaje koji spadaju u simbolički domen takozvanih eksplicitnih deklarativnih znanja (znanja koja se mogu verbalizovati, simbolično predstaviti, svesna znanja o činjenicama...). Međutim, najmanje dve vrste znanja, dve vrste reprezentacija i dve vrste sećanja se stvaraju i rekonstruišu u dinamičkoj psihoterapiji. Jedno je eksplicitno (deklarativno) i drugo je implicitno (proceduralno), ili, kako ga još autori nazivaju, “implicitno relaciono znanje” (nesvesno znanje o načinima bivstvovanja sa drugom osobom). (Stern, 1998). U analitičkom odnosu ovaj domen obuhvata momente interakcije koji se dešavaju između klijenta i analitičara koji mogu stvoriti novu organizaciju, ili reorganizovati ne samo odnos između osoba u interakciji, već, što je još važnije, i klijentovo implicitno znanje, njegove načine kojima se odnosi prema drugima. Klijent, na primer, u odnosu sa analitičarem uči drugačiji, novi model kako se biva u odnosu sa drugim. Uvidom on može da stekne znanje o tome da je, recimo, u odnosu sa svojim roditeljima uvek osećao tenziju i potrebu da zadovolji njihova očekivanja, i da se tako oseća i sa drugim ljudima, posebno autoritetima. Proceduralno znanje je, zapravo, sticanje sposobnosti da se, u odnosu sa analitičarem, ne oseća tako, da oseća da može biti ono što jeste i imati autentičan odnos. Da bi se osoba osećala opušteno u odnosu sa drugim, ona mora ovladati određenim mehanizmima regulacije, određenim procedurama, aktivnostima unutar uma i organizma koje se, implicitno, uče kroz novi odnos i proširuju na druge odnose.