Tautologija pokretnih slika (original) (raw)

2021, Umjetnost kao ideja / Konceptualne prakse u Hrvatskoj

Odgovoriti na pitanje Što je to umjetnost? znači odrediti okvire (kontekst) govora i pisma (teorije) u kojem se izriče odgovor. Tvrditi da je teorija umjetnosti govor i pismo čiji je objekt umjetnost, znači odrediti teoriju umjetnosti kao jezičnu ili diskurzivnu djelatnost. Istraživanje i analiza teorije umjetnosti postavlja problem definicije teorije umjetnosti kao teorije. Diskursi teorije umjetnosti prikazuju kako su nastali, kako se odnose prema drugim teorijama i kako funkcioniraju u odnosu na umjetničko djelo i svijet umjetnosti. Proučavaju oblike proizvodnje, prijenosa i prijema, potrošnje značenja u društvu, kulturi i umjetnosti. Demokratizacija umjetnosti događa se kroz njezino obraćanje širokoj, negalerijskoj publici 1970-ih, strategijom agitacije. U kontekstu pojave konceptualne i postobjektne umjetnosti od kraja 1960-ih godina, video i fotografski, video i filmski eksperimenti predstavljali su bitan aspekt medijskih i ontoloških transgresija tradicionalnog umjetničkog djela. 1970-ih, prema Haroldu Rosenbergu – umjetnost se de–definira, što znači da gubi svoju definiciju, i de–estetizira se, što znači da gubi svoje estetske sastavnice užitka i ljepote. Terminološki, video umjetnost označava prijelaz od »umjetnosti« (Art) na vizualnu kulturu, na prijelazu iz modernog doba, u kojemu je svijet transformiran u sliku (humanistička ideja svijeta koji je postao slika), u informatičko doba, u kojemu je svijet postao informacija (ne–humanizam). Terry Eagleton piše kako studentski pokret kasnih šezdesetih (1960-ih) godina nije spriječio visoko školstvo da se još više zatvori u strukture vojne moći i industrijske eksploatacije. Ali on je postavio izazov i pitanje kakvu su ulogu u svemu tome imale humanističke znanosti. Plod toga izazova bila je kulturalna teorija. Humanističke znanosti izgubile su svoju nevinost: više se nisu mogle pretvarati da nemaju nikakve veze sa silom.