Međunarodna znanstvena konferencija „Arhivi u trećem mileniju – vječna ishodišta povijesti“ (original) (raw)
Related papers
Bosniaca, 2016
Potreba za čuvanjem, zaštitom, organiziranjem, ali i otvorenim pristupom dokumentima, rukopisima, knjigama i drugim materijalnim svjedocima opće i kulturne historije postaje sve izraženija. Polazeći od značaja kulturnog i historijskog naslijeđa, ova civilizacija nastoji izgraditi sistem u kojem će sve što je nastalo i nastaje biti adekvat-no zaštićeno i dostupno za korištenje u naučne, obrazovne i kulturne svrhe. U odnosu na različite mogućnosti materijalne destrukcije, kao mjesto sigurne pohrane i čuvanja kulturnog naslijeđa i sjećanja javlja se digitalni arhiv – digitalni repozitorij slika, knjiga, rukopisa i drugih dokumenata.U kojoj je mjeri značajno raditi na digitalnoj pohrani i zaštiti rukopisa govori nam i činjenica da su u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu stradali brojni arhivi, biblioteke i rukopisne zbirke. U ovome radu na primjeru Orijental-nog instituta u Sarajevu pokazat ćemo koliko je značajno da proces obnove rukopisnih zbirki i različite arhivske građe, pored kl...
Nematerijalna baština u Muzeju Slavonije
2006
Zbog nepomirljivih stavova njihovih obitelji dramatiËna ljubavna veza s nizom potresnih obrata zavrπava tragiËnim raspletom-ubojstvom Miljenka, a nedugo zatim i smrÊu Dobrile. Ta je legenda posluaeila pripovjedaËu Marku KaaeotiÊu kao predloaeak za njegov najbolji i najpoznatiji roman Miljenko i Dobrila, koji je objavljen u Zadru 1833. godine na talijanskom jeziku. Marko KaaeotiÊ (1804.-1842.) smatra se prvim naπim piscem povijesnih romana na hrvatskoj obali u doba romantizma. KaaeotiÊevom zaslugom legenda o kaπtelanskim zaruËnicima prenesena je iz kolektivne memorije u lijepu knjiaeevnost i tako je do danas nastavila aeivjeti dvostrukim aeivotom. 1 Roman Miljenko i Dobrila svojim se izlaskom ponovno vratio u narodnu predaju stvarajuÊi uvijek nove varijacije raznim prijevodima, kombinacijama prijevoda, dramatizacijama, skladanjem pjesama i, konaËno, istoimene opere. Radovi inspirirani tom legendom Ëesti su i u likovnim umjetnostima. 2 Nada JerËiÊ, odgojiteljica za djecu predπkolske dobi i pjesnikinja, za potrebe ovog projekta legendu je preradila u PriËu o Miljenku i Dobrili, prema navedenom romanu i lokalnoj tradiciji. Ta njeaeno i osjeÊajno prepriËana priËa, koja govori o ljubavi, prijateljstvu, sreÊi, nesreÊi, nepravdi, mraenji, ljepoti i pomirenju… nosi u sebi niz odgojnih i moralnih vrijednosti. Za razliku od tragiËnog zavrπetka zaviËajne uspomene, naπa priËa ima difuzni magliËasti kraj koji ostavlja djeci dodatnu moguÊnost da sami zamisle ili kreiraju drugaËiji zavrπetak. Dakle, ta nam je prilagoena legenda posluaeila kao osnova za pribliaeavanje izgleda kaπtela-dvorca, odjeÊe plemiÊa i plemkinja, puËana i obiËaja tog vremena najmlaoj populaciji naπega grada na nov i zanimljiv naËin. UobiËajna narodna predaja koja se usmeno prepriËavala i prenosila od baka, teta ili mama na djecu danas je sve oskudnija. Veliki demografski porast stanovniπtva te ubrzani ritam modernoga globalistiËkog aeivota ostavljaju najmanje prostora za njegovanje nematerijalne baπtine. Stoga smo odluËili projekt provesti u predπkolskim ustanovama koje obuhvaÊaju najmlau populaciju i tako institucionalizirati i distribuirati priËu iz naπe baπtine. 3 Osim toga, namjera nam je bila izraditi model prezentacije te legende koji bi se mogao aplicirati u neki drugi prostor ili na neku drugu priËu. U renesansno-baroknom zdanju dvorca Vitturi, najidealnijem ambijentu dogaanja radnje i radionice, uz baroknu glazbenu podlogu tog vremena, kostimirani naratori ispriËali su djeci preraenu legendu. Naratori su vodili djecu kroz dijalog, pa im je doaeivljaj bio ugodan i pun emocija. U igri, putem iskustvenoga i intelektualnog uËenja, sva su djeca slagala i sloaeila za njih pripremljene puzzle s likovima Miljenka i Dobrile, za πto su svi dobili nagradu-kartolinu PriËa o Miljenku i Dobrili koju su ponijeli kuÊi roditeljima. Nagrada je djeci bilo i fotografiranje u za to pripremljenim kostimiranim kulisama likova postavljenim u atriju dvorca tako da je svako dijete samo odabralo svog Miljenka ili Dobrilu. Nakon sudjelovanja 20 pedagoπkih grupa, 400 djece i 60 odgojno-obrazovnih djelatnika u radionicama proveli smo evaluaciju projekta u vrtiÊima Kaπtela. Prikupili smo djeËje radove, izjave, dramatizacije priËe na Ëakavπtini koje su nastale nakon posjeta Muzeju, s namjerom da ih prikaaeemo javnosti na nekoj primjerenoj izloaebi i u publikaciji. Tom prigodom prezentirat Êemo i rezultate anketnih listova koje je Muzej priredio za odgojitelje i sve sudionike muzejske priËaonice-igraonice. VeÊ sada moaeemo zakljuËiti da je projekt uspio i da je dobar putokaz kako osuvremeniti i prezentirati nematerijalnu baπtinu.
2016
Potreba za čuvanjem, zaštitom, organiziranjem, ali i otvorenim pristupom dokumentima, rukopisima, knjigama i drugim materijalnim svjedocima opće i kulturne historije postaje sve izraženija. Polazeći od značaja kulturnog i historijskog naslijeđa, ova civilizacija nastoji izgraditi sistem u kojem će sve što je nastalo i nastaje biti adekvatno zaštićeno i dostupno za korištenje u naučne, obrazovne i kulturne svrhe. U odnosu na različite mogućnosti materijalne destrukcije, kao mjesto sigurne pohrane i čuvanja kulturnog naslijeđa i sjećanja javlja se digitalni arhiv – digitalni repozitorij slika, knjiga, rukopisa i drugih dokumenata. U kojoj je mjeri značajno raditi na digitalnoj pohrani i zaštiti rukopisa govori nam i činjenica da su u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu stradali brojni arhivi, biblioteke i rukopisne zbirke. U ovome radu na primjeru Orijentalnog instituta u Sarajevu pokazat ćemo koliko je značajno da proces obnove rukopisnih zbirki i različite arhivske građe, pored kla...
Vjesnik Istarskog arhiva, 2019
Osobni fond Pazinjanke Katarine Šćuka-Kukec (HR-DAPA-925 Katarina Šćuka Kukec: 1905/1989) ostavština je koja je nastala između 1905. i 1918. godine. U tom se fondu, pored slikovnoga i tiskanog materijala te osobnih dokumenata, nalaze i četiri vrlo osobno intonirana pisma. Uzevši u obzir činjenicu da je stvarateljica Fonda, Katarina Šćuka-Kukec, ostavila svoj zapis bez namjere da bude predočen očima javnosti, ovom su prigodom izostavljana ta četiri osobno intonirana pisma. Riječ je, dakle, o stvarateljici koja u svom životnom vijeku nije javno djelovala pa tako ni na području recepcije ne pripada skupu vrednovanih i/ili ovjerovljenih autora. U tom je kontekstu i sadržaj Fonda oslobođen bilo kakvih pretenzija da se svidi eventualnoj/potencijalnoj čitalačkoj publici. No, taj je sadržaj, osobito njegov slikovni dio, po svojoj intenciji u najvećoj mjeri neutralno i objektivno svjedočanstvo o dijelu povijesti školstva u Pazinu početkom 20. stoljeća. Dopis koji je uputila DAPA-i i dio slik...
Casopis Za Suvremenu Povijest, 2003
Rodonačelnik obitelji Job, koja je u Dubrovniku od 1866., je Florio, podrijetlom iz Udina, tada grada u Habsburškoj Monarhiji. Želeći izbjeći sudjelovanje u ratu s Italijom, Florio Job odlazi u Dubrovnik, gdje su rođena njegova četiri sina: Ermenegildo, Benvenuto, Ciril i Pasquale. Svi su se izjašnjavali kao Srbi-katolici, nastojeći tako naglasiti antiaustrijske osjećaje. Cvijeto Job, stric budućeg veleposlanika, slikar na kojega je utjecala Münchenska ekspresionistička škola, pridružio se srpskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata. Poginuo je na Kolubari. Ignjat Job, Cvijetov brat, također je bio slikar. Pod mogućim utjecajem životne priče Van Gogha, pobjegao je iz Dubrovnika 1915. nakon što je u protestu zasuo pivom portret cara i kralja Franje Josipa. Skrio se u šibenskoj umobolnici. Njegova kći Cvijeta dva i pol desetljeća kasnije u Mussolinijev je portret bacila tintarnicu, pobjegla iz Splita i utočište također pronašla u šibenskoj umobolnici kod sina dr. Kurajica, čiji je otac ranije spasio njezina oca. Slikarica Cvijeta rat je dijelom provela uz Vrhovni štab, radeći za Agitprop CK SKOJ-a. Nikola Job, otac veleposlanika Cvijeta Joba, izjašnjavao se i dalje kao Srbinkatolik, ali je u Titovoj Jugoslaviji, sedamdesetih, promijenio nacionalnost i jedno vrijeme se osjećao Hrvatom. Pred kraj života, prema sjećanju unuke i «zgađen našim čistim etnikumima», kako piše Job, govorio je za sebe da je Tanganjikanac. Nikola Job je bio pravnik. Nakon formiranja Suda za zaštitu države 1929. godine imenovan je u to tijelo, pa se obitelj iz Dubrovnika preselila u Beograd. Motiv Nikole Joba, inače liberalnih nazora, bio je, piše Cvijeto Job, spasiti Jugoslaviju od komunista, hrvatskih separatista i makedonskih i bugarskih terorista. U tome je svojstvu ispitivao i Milovana Đilasa, koji je suca Joba spomenuo u Sjećanjima jednog revolucionara. Kako je tijekom istraga na Sudu iz prve ruke vidio o kakvom je režimu riječ, a sve bliže kontakte imao je s odvjetnicima koji su bili liberali ili bliski komunistima, degradiran je 1937. godine i poslan na lokalni sud u Šibenik. Partizanski pokret podupirao je od samog početka rata, tako da su ga 1942. uhitili Talijani. Smrtnu je presudu izbjegao pretvarajući se da je umobolan. Doktor Kurajic uvježbavao je Nikolu