Olimpijina mačka. Narativni prikazi mačaka u povijesti umjetnosti (original) (raw)

2022, Mačkozbornik - od Bastet do Catwoman M.U.

Protiv antropocentrizma ili pak za antropocentrizam, kroz povijest umjetnosti konstantna je ljudska fascinacija neljudskim bićima. Često su to mačke, domesticirane oko 3000. g. pr. n. e. To su uistinu solitarna bića, nikad u potpunosti pripitomljena; štoviše, one su predatorske zvijeri koje su svoj primarni karakter adaptirale s obzirom na svoju malu veličinu. Već u Ezopovim basnama, ljudski identitet temeljen je na imaginarnom preispitivanju uloge životinja u ljudskoj misli, samopropitivanju na način izlaženja iz sebe, u „eksternalizaciji“ pogleda na vlastite osobine i postupke pripisane životinji, pa sve do koncepta „postajanja životinjom“ Deleuzea i Guattarija, Derridina „životinja koja dakle jesam“. Na slici Olimpija Édouarda Maneta iz 1865., na postelji kraj nogu obnažene kurtizane s crnom vrpcom oko vrata naslikana je crna mačka sa žutim očima, koja reagira na ulazak crne sluškinje. Kao što je ta slika imala kompozicijske i tematske uzore (kao interpretacija teme Venere ili Odaliske), tako je pastišnom i citatnom metodom iz nje izveden niz radova u modernoj i suvremenoj umjetnosti; novim medijima fotografije, asamblaža ili performativne umjetnosti, odnosno postmedijskoj umjetnosti. U tekstu se navode primjeri djela čiji autori interpretativnom metodom re-kreiraju i remedijaliziraju kompoziciju Manetove slike, figure Olimpije i sluškinje, ali i mačke. Postmoderna donosi novu, holističku perspektivu svijeta kao iznimno kompleksnog, kojim se krećemo i u kojem bivamo kao tek jedno od mnogih bića, te je naš život sve intimnije i neposrednije povezan s onim životinja, dokidajući tradicionalni dualizam ljudskog i životinjskog. Foucault je 1966. predvidio mogućnost nastanka okolnosti u kojima se modernistički način života i bivanja čovjekom urušava, na temelju čega se 90-ih godina 20. stoljeća postmoderno počelo smatrati i posthumanim stanjem.