Crna Gora Research Papers - Academia.edu (original) (raw)

Pisano je mnogo o Crnoj Gori. Pisali su Crnogorci, ali još više drugi, oni koji su se divili borbi Crnogoraca. Dva spjeva, koja su, usamljena u književnosti južnih Slovena, dosegla ponosnu visinu malog broja remek djela svjetske književnosti "Gorski Vijenac", i "Smrt Smail-age Čengića", himne su posvjećene podvizima crnogorskih seljaka. Od dolaska knjaza Petra Karađorđevića na srpski prijesto 1903. godine pisalo se više nego ikada, ali ne o Crnoj Gori, nego protiv nje. Svi koji su bili u službi Karađorđevića napadali su Crnu Goru. Među njima je bilo i Crnogoraca, koji su uvijek nastojali da u svojim napadima budu najbezobzirniji. Niko nikoga ne mrzi tako, kao izdajnik izdanu domovinu. Zamah borbe Beograda protiv Crne Gore bila je u jednom trenutku tako snažan, da je u odvukao u tabor neprijatelja Crne Gore i mnoge kojima tamo nije bilo mjesto. Zagrebački list "Pokret" gotovo ljubomorno je pazio, da ne zaostane mnogo za zagrebačkim "Srbobranom". Čak i "Obzoru" se, po koji put, znalo pomračiti zdravo gledanje na stvari. Ni njima, kao ni "Pokretu", nije bilo jasno, da time rade protiv interesa svog naroda. Voditi dobru politiku, znači znati predviđati. Oni nisu predvidjeli moguće dalje posljedice takvoga svoga držanja i to se kasnije ispaštalo. U doba te borbe i tih pometnji na slovenskom jugu ja sam ušao u politički život. U prvoj polovini 1907. godine, na Cetinju je formirana vlada dr-a Lazara Tomanovića. Prethodna vlada ostala je u manjini u Narodnoj skupštini i zbog toga je demisionirala. Tomanovićeva vlada rekonstruirana je početkom aprila 1909. godine. Tom prilikom ja sam ušao u vladu, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. Od tada sam neprekidno učestvovao u političkom životu Crne Gore, u svim njenim borbama, u svim usponima i padovima, sve do beogradskoga puča 27. marta 1941. godine. Iz tog perioda crnogorske istorije želim ponešto da sačuvam od zaborava, a drugo, o čemu se zlonamjerno obavještavalo, želim predstaviti u pravom svjetlu. Međutim, događaji u ovom periodu, umnogome "stoje" prema događajima koji su im neposredno predhodili, u odnosu zaključka prema svojim premisama. Zato je neophodno ukratko obuhvatiti i prethodnice tog vremena o kome je riječ. Još jedna napomena. Kroz sve vjekove turske vladavine na Balkanu Crna Gora je uspijevala odbraniti svoju nezavisnost od Turaka. Zahvaljujući nepristupačnosti svojih gorostasnih brda i hrabrosti svojih sinova afirmisala se kao neosvojivi bedem protiv turskog nadiranja na Jadran. Mnogi su u njenoj misiji čuvara Jadrana tražili smisao njene državnosti, zaboravljajući pritom na nekadašnje borbe Zete (današnje Crne Gore) s Raškom. Za vrijeme borbi protiv Turaka, Crna Gora je uživala nepodijeljenu ljubav hrišćanskih zemalja, čije su brige, u to doba, bile udružene pod barjakom borbe protiv islama. Posebno je Venecija gledala na Crnu Goru kao na svoju predstražu na istočnoj obali Jadrana. Tokom devetnaestoga vijeka balkanske zemlje uspjele su se osloboditi od Turaka, pošto je njena moć već bila slomljena brojnim ranijim ratovima s austrijskim i ruskim carstvom. Izgledalo je, da Turska, držanjem Sandžaka, samo privremeno prikriva buduću misiju Crne Gore, da bude brana protiv eventualnih nadiranja novih balkanskih država prema Jadranu. Iz toga se može zaključiti, da je Austrougarska monarhija, u vlastitom interesu, trebala biti naklonjena Crnoj Gori i pomagati njeno jačanje. Kasnije ćemo, međutim, vidjeti da, ne samo da se uporno borila protiv teritorijalnog proširenja Crne Gore, nego je u dva maha pomagala rad, za koji je vjerovala, da joj može omogućiti da zauzme Crnu Goru. Nije ovo bio usamljen slučaj, da su austrougarski državnici ispuštali iz vida trajne interese, trčeći za privremenim uspjesima. Godine 1918., zapadne sile su dale cijelu istočnu obalu Jadrana, od Rijeke do Bara Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Smatrale su, da je usljed toga crnogorska državna nezavisnost izgubila svoj " raison d'etre " (smisao postojanja). Inkorporiranje Crne Gore u Srbiju sprovedeno je nasilno (via facti). Srpska vojska okupirala je Crnu Goru odmah nakon povlačenja austrougarskih okupacionih trupa. Ne postoji, međutim, nikakav međunarodni ugovor, niti, uopšte, bilo kakav međunarodni pismeni dokument, kojim bi