History of Croatian Cinema Research Papers (original) (raw)

SAŽETAK: Tema vojske važna je za politiku, identitet, dominantnu kulturu te kinematografiju najrazličitijih zemalja, a socijalistička Jugoslavija nije bila nikakvom iznimkom. Filmovi hrvatskog redatelja Dejana Šorka Oficir s ružom i Najbolji, snimljeni pred sam kraj SFRJ, mogli bi biti znakoviti za tu temu u Hrvatskoj Jugoslaviji i za opće filmske tendencije kao što su obnova žanrovskog i klasičnofabularnog filma 1980-ih, a Pula je, dakako, jedna od najvažnijih, ili čak najvažnija pozornica svih kinematografskih silnica tog razdoblja. Pri tom je posebno važan bio film Oficir s ružom (s radnjom iz poratnog razdoblja), dok je Najbolji (s radnjom iz suvremenosti) zanemaren i zaboravljen. Prvi spomenuti film u Puli je osvojio i dvije važne nagrade (za scenarij i glavnu mušku ulogu), te je svojom popularnošću postao jedan od paradigmatskih filmova svoga vremena. Najbolji je očito smišljen da bi dominantnu jugoslavensku kulturu, i njenu vojsku, pokušao približiti novim generacijama no, s obzirom da u njemu vojska nije tek pozadina dramskih ili melodramskih zbivanja (kao u Oficiru s ružom), a spektakularnošću se nije mogao mjeriti s, primjerice, američkim filmovima koji slave vojsku, ne čudi da nije mogao postići popularnost kojom bi opravdao svoju temeljnu propagandnu namjenu. Uvod Na Pulskom filmskom festivalu dosta često su pažnju medija, publike, kritike i žirija privlačili filmovi vojničke tematike, ostvareni raznovrsnim poetikama te u različitim žanrovima, a često su to bili i pravi partizanski filmovi, koji su osvajali i prestižne nagrade – primjerice Kozara Veljka Bulajića 1962. godine, Sutjeska Stipe Delića i Bombaši Predraga Golubovića 1973., Užička republika Žike Mitrovića 1974. godine, i tako dalje (usp. Švaco, 1986: 386–389). Spektakularna Bulajićeva Bitka na Neretvi (1969) prikazana je u Puli, ali izvan festivalske konkurencije (Radić, 2004–2013), jer se smatralo da drugi filmovi jednostavno ne bi imali šanse u natjecanju s takvim velefilmom, svejugoslavenskom naracijom oko koje se čitava država ujedinila da bi je sačinila. S obzirom na poznatu priču da su vojnici (kojih je u Puli bilo smješteno puno) imali važan udio u masama pulske festivalske publike, vjerojatno bi se moglo reći da je vojna tematika na više načina paradigmatska za čitav ovaj festival. Česta filmska prisutnost vojnih motiva i vojne tematike, dakako, nisu nimalo čudni niti specifični samo za razdoblje socijalističke Jugoslavije i ne mogu se obrazložiti samo važnošću vojske i naracije o Narodnooslobodilačkoj borbi za stabilnost i cjelovitost te države. Naracije s vojničkim motivima sasvim su, naime, uobičajena pojava u svjetskim razmjerima, na svim kontinentima, uključujući, dakako, i postjugoslavenske kinematografije. Ima tu i melodrama i filmova za djecu i povijesnih filmova, a u svima njima se prikazuju i tipični ili uzorni nacionalni junaci i povijesne neobičnosti (primjerice austrijski vojnici u Meksiku iz doba tamošnje habsburške vladavine). Nisu tako rijetka, dakako, niti kritička propitivanja vojske, njene ideologije i djelovanja na pojedinca i društvo. Iznimka od te svjetske tendencije, dakle, nije bila ni Jugoslavija, baš kao ni hrvatska u razdoblju prije, između i poslije dviju Jugoslavija – monarhističke i federalne.