brončano doba (original) (raw)
Brončano doba, razdoblje prapovijesti u kojem se za izradbu predmeta upotrebljavala bronca (slitina bakra i kositra u idealnom omjeru 90:10).
U Egiptu, na Istoku, u Kini i Sredozemlju bronca je bila poznata već u III. tisućljeću pr. Kr., a u Europi je brončano doba trajalo približno od XVIII. do VIII. st. pr. Kr. Nastaje na eneolitičkom supstratu i traje sve do željeznoga doba.
Svi se radovi o brončanom dobu u Istri služe kronologijom Borivoja Čovića (iz 1983.), a ona je zamišljena prema trodijelnoj podjeli Paula Raineckea: rano brončano doba (Br A1 i A2), srednje (Br B1 i C) i kasno (Br D, Ha A, Ha B1 i B2), u usporedbi s Apeninskim poluotokom, srednjom Europom i Egejskim bazenom (obuhvaćeno je razdoblje od 1900. do 800. pr. Kr. po apsolutnoj kronologiji). Početak ranoga brončanog doba određen je između 1850. i 1800.pr.Kr., početak srednjega brončanog doba između 1580. i 1550.pr.Kr., početak kasnoga brončanog doba oko 1300. pr. Kr., a kraj brončanoga doba, odnosno početak željeznoga doba oko 800. pr. Kr.
Glavne gospodarske grane u brončanom dobu bile su stočarstvo i ratarstvo. Proizvodnja metala i metalnih predmeta poticala je trgovinu, razvoj specijaliziranoga obrtništva i dr., a podjelom rada stvarali su se staleži, odnosno društveni slojevi.
U Istri su naselja na otvorenom prostoru i pećinska staništa, te metličasto ukrašivanje stijenki keramičkih posuda (Brijuni/Brioni, Pećina Cingarela, Trogrla pećina, Novačka pećina, Podosojna peć, Romualdova pećina, Šandalja, Pradišel) tekovine eneolitika koje se nastavljaju i u prvoj fazi brončanoga doba. Nikša Petrić je tu pojavu nazvao brijunskom kulturom.
Novo razdoblje, uvjetovano etničkim pomicanjima, prepoznatljivo je po naseljima podizanim na strateškim položajima, gradinama ili kasteljerima (Moričovica, Golaš, Kunci). U naselja se ulazilo kroz dobro promišljene ulaze, a kuće su građene na terasama. Stambeni objekti, pretežno četvrtasta tlocrta (Monkodonja kraj Rovinja, Kas, Mažin kraj Bala), uglavnom su građeni u kombinaciji kamena i drva. Najčešći su nalazi na istarskim gradinama keramičko posuđe s ukrasima (ručke, plastične aplikacije, oponašanje metalnog sjaja vanjske površine posude) po tadanjoj modi većega dijela Europe. Pokapanje se u rano brončano doba obavlja u sanducima od kamenih ploča ispod tumula (Valmarin, Bumbišta kraj Banjola), a prilozi su uza zgrčenoga pokojnika malobrojni (brončani bodeži, zrna jantara).
U srednje se brončano doba intenzivira izgradnja gradina (Gradina na Brijunima, Monkodonja). Iz te faze poznato je samo nekoliko brončanih predmeta – bodež iz Pirana i nekoliko sjekira uzdignutih rubova (Monkodonja, Čubani) – na kojima se zapažaju utjecaji istočnog Sredozemlja. Keramički predmeti slijede prijašnje oblike, ali i novosti poput jezičastih ili tzv. x-ručki. Pećine služe samo kao privremena skloništa (Trogrla, Pećinovac). Na kraju toga razdoblja pojavljuju se pokopi u zgrčenom položaju pokojnika bez tumula (Magornjak, Šandalja), pokopi u ravnim nekropolama uz gradinske zidine (Vrčin, Gradina – Brijuni).
Kasno brončano doba najbolje je dokumentirano na gradini Vrčin, gdje je vidljiva promjena u načinu pokapanja: nekropola s grupama grobova skeletnih ukopa s jantarnim i brončanim nakitom. Etničke, kulturne i strateške promjene mogu se pretpostaviti po većem broju ostava koje su sadržavale oružje: Oprtalj, Baredine, Monte Maestà kod Štinjana. U Istri je kasno brončano doba (od oko 1300. pr. Kr.) prekinuto dolaskom Histra u XI.st. pr. Kr., što označava početak željeznoga doba.