O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe – VJERA I DJELA (original) (raw)

Uvod

Ima nekih istina koje su toliko svete da se o njima ne može ni šutjeti, ni dozvoliti da se iskrivljuju. Nipošto i nikada. A, dosljedno, ima i pojedinaca, nažalost u naše vrijeme sve manje, koji tu Istinu jasno spoznaju i za koju su spremni, ako je potrebno, i umrijeti. Ili drugačije gledano – ima laži koje su toliko opasne da se ne mogu tolerirati i o njima se ne smije šutjeti, nipošto i nikada.

U vremenima kada se očigledna laž i prijevara predstave istinom, a istina lažju, nedovoljno upućenima nije lako ni uvidjeti ni razumjeti, a kamoli razlučiti što je što. Jedna od ozbiljnijih takvih zbunjujućih situacija može se iščitati u analizi tzv. međugorskog fenomena, unutar kojeg se mogu zapaziti tri temeljna stava prema onome što se u tom hercegovačkom mjestu zbivalo od 24. lipnja 1981. god. do danas: s jedne strane potpuno odbacivanje vjerodostojnosti Gospinih ukazanja i njihovo označavanje kao lažnih, s druge strane bezrezervno prihvaćanje svega onoga što se javnosti servira kroz usta (navodnih) vidioca, a s treće strane potpuna ili gotovo potpuna nezainteresiranost za sve što se ondje zbiva.

U nekakvim zdravim okolnostima, koje ne bi ostavljale nesagledive posljedice ukoliko se o tome šuti, treći put, tj. nezainteresiranost za međugorski fenomen po sebi bi bio sasvim prirodan i opravdan, jer je tradicionalan nauk Crkve da privatne objave nikoga ne obvezuju, pa s obzirom da nam je sve potrebno za spasenje već objavljeno, nitko ne može ni pogriješiti ni griješiti ukoliko npr. tvrdi da ne vjeruje da se Gospa ukazala i ukazuje u Međugorju. Ipak, s druge strane, opet kad bi bile zdrave okolnosti, vjerojatno ne bi griješio ni pogriješio ni onaj tko bi vjerovao u takva ukazanja, pa makar i ne bila vjerodostojna, ukoliko bi to doista pridonosilo njegovoj i općoj pobožnosti i učvršćenju u vjeri. Otprilike kao što su mnoge srednjovjekovne svetačke legende napisane, povijesno gledano, neistinito, ali su kroz literarne forme pretjerivanja bitno poticale ondašnje vjernike na duhovnu izgradnju i u tome su prilično uspijevale. Takve navodne plodove općeg osnaženja vjere vole isticati pobornici međugorskog fenomena, pa se u zadnje vrijeme osjeća kako se sve više naglašava da ni nije toliko bitno je li se Gospa ukazala ili nije, koliko je bitno da vjera naroda jača, te da bi se u tom smislu zabranom štovanja međugorske Gospe učinilo više štete nego koristi. Stvar je tako s dogmatske prebačena na pastoralnu razinu.

Međutim, međugorski fenomen je puno dublji problem, jer se navedeni drugi stav – glorificiranje Kraljice Mira – kroz proteklih 36 godina nametnuo i nameće javnosti kao jedini ispravan, ignorirajući diskreciju crkvenoga službenog istraživanja i oštro se suprotstavljajući svakome onome tko bi i pokušao zaustiti o eventualnim međugorskim lažima, a na posebnom su udaru u tom smislu bili pokojni mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić i njegovi suradnici, kao i sadašnji biskup Ratko Perić, sa svojim bliskim suradnicima. Neka nam bude dozvoljeno odmah na početku ovoga promišljanja reći kako nam se takav – navedeni drugi – pristup ne čini ni pošten, ni crkven, a posebno ne ponizan i usklađen s onom samozatajnošću kakva se tradicionalno pridaje Blaženoj Djevici Mariji, i koja je oblikovala dvijetisućljetnu pobožnost prema Kristovoj i našoj Majci unutar Katoličke Crkve.

Problem je što je takav pristup medijski najeksponiraniji i od najšire, i to ne samo domaće nego i svjetske javnosti nekritički objeručke prihvaćen, dok zdravorazumska, argumentirana i detaljno dokumentirana ustrajna mnogovrsna dokazivanja dvojice navedenih mostarsko-duvanjskih biskupa, njihovih generalnih vikara, kancelara i drugih svećenika i laika kojima je Istina na srcu ne nalazi dostatan put u javnost, nego su manje-više svedena na prostore portala Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i portala Crkva na kamenu, te eventualno na pokoji tekst kakvog pojedinca koji se kritički želi uhvatiti u koštac s međugorskim fenomenom.

A onaj pak tko se odluči proučiti npr. sve ono što je o navodnim Gospinim ukazanjima dostupno na navedenoj biskupijskoj stranici, ostat će doslovno zabezeknut i osupnut s jedne strane spremnošću pobornika međugorskog fenomena na laži i prijevare, ali i zadivljen upornošću i dosljednošću onih koji svim snagama pokušavaju raskrinkati takve laži, ostajući u svakoj nametnutoj i isprovociranoj mučnoj situaciji vjerni pobožnosti Majci Božjoj i nauku Katoličke Crkve. Nama se takva argumentacija, koja izravno pobija jednu po jednu tvrdnju pobornika međugorskog fenomena i brani Gospu od lažne gospe, ali i cijelu Katoličku Crkvu, čini neoboriva, a poglavito jer ju, koliko smo primijetili, nitko nije uspio objektivno pobiti ni u najmanjoj stvari. Stoga svakom dobronamjerniku željnom Istine preporučujemo pozorno čitanje triju dostupnih knjiga: Hercegovačka afera, Istina će vas osloboditi i Ogledalo pravde, kao i rubriku pod nazivom “Međugorski fenomen“, a onome tko bi eventualno sumnjao u dobre namjere biskupa Ratka Perića i njegove argumente držao manjkom pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji (nažalost i takve su kvalifikacije njegovi oponenti plasirali), napominjemo da je on svojevremeno predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu mariologiju, te da je autor više marijanskih studija koje jasno pokazuju koliko mu je na srcu zdrava pobožnost prema Majci Božjoj, od kojih posebno preporučujemo knjigu Prijestolje Mudrosti. Uz to, tko imalo poznaje lik i djelo biskupa Perića, jasno mu je da on, bez imalo sumnje, pripada onim malobrojnima kojima je Istina toliko sveta da za njih ne postoji druga opcija osim braniti ju po svaku cijenu. Drugim riječima, ovdje se, s obzirom na napade na biskupa Perića (a slično se odnosi i na njegova prethodnika Žanića) doista može primijeniti ona uzrečica: Da nije žalosno, bilo bi smiješno!

Prije no što krenemo iznositi ponešto od posebno problematičnih točaka međugorskog fenomena, želimo naglasiti da ispod svakog autorskog teksta na ovom portalu stoji ime i prezime njegova autora, što znači da je sve što je u ovom tekstu napisano osobno promišljanje potpisane autorice, te da se s time drugi suradnici ne moraju nužno slagati, kako to već vrijedi i za sve ostale ovdje objavljene tekstove i autore. A navedeno se promišljanje, kako je naznačeno, temelji na – po nama – izvrsnoj argumentaciji i dokumentaciji triju spomenutih knjiga, dostupnih na portalu Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, te na drugim javnim izjavama i objavama biskupa Ratka Perića i njegovih suradnika. Ono što se ondje iščitava toliko je ozbiljno i sudbonosno ne samo za Mostarsko-duvanjsku biskupiju, ne samo za Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini, ili u Hrvatskoj, nego za cijelu Katoličku Crkvu, jer je međugorski fenomen poprimio svjetske razmjere, a utemeljen na ozbiljnosti one poslovice po kojoj dok istina obuje cipele, laž proputuje pola svijeta.

Tako, posebna problematika međugorskog fenomena leži u činjenici da je on izvor neke nove i ne baš pravovjerne pobožnosti koja se sve više širi, a njezini glavni protagonisti gotovo redovito pokazuju manjak poniznosti, strpljivosti i poslušnosti, odnosno živeći u zaštiti nametljive medijske prepotentnosti poput zelota borbeno oponiraju svakome tko ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju stavlja pod upitnik ili poziva na diskreciju dok Sveta Stolica o tome ne izrekne svoj pravorijek. A ono što je najžalosnije, leži u činjenjici da takva pobožnost nema baš ništa zajedničko s tradicionalnim štovanjem Blažene Djevice Marije, ponizne Božje službenice koja se sva podredila Božjem uzvišenom namislu o spasenju svijeta preko Ploda utrobe svoje, nego od Kristove i naše Majke pravi karikaturu koja se svakodnevno ukazuje već 36 godina, i to ne samo u Međugorju, nego se podređuje vidiocima i slijedi ih gdje god oni išli, dosegnuvši tako brojku od kojih 47.000 ukazanja, a da kroz to vrijeme nije izrekla ni jednu jedinu doista važnu i novu poruku, dok je dvojbenih i neprimjerenih što poruka, što načina ponašanja, bilo mnoštvo.

Upravo takvo nepoštovanje prema Blaženoj Djevici Mariji, koje stoji u biti međugorskog fenomena, zahtijeva da se o tome ne šuti, nego da se Istina razglašuje s krovova. U tom smislu ovaj je osvrt tek mali znak solidarnosti i podrške onima koji su na tom putu ustrajni od prvih početaka do danas, a napose s biskupom Ratkom Perićem, koji nam se u toliko kompleksnoj situaciji čini kao sv. Atanazije, koji je čak pet puta morao u progonstvo pred nasrtajima tadašnjih heretika arijanaca i filoarijanaca, po metodama djelovanja vrlo sličnih međugorskim zelotima, ali je zbog svoje postojanosti nazvan “ocem pravovjerja” i “stupom Crkve”. No, kao što je arijanizam bio tek jedna epizoda u povijesti rane Crkve, iz koje je ona izašla samo snažnija i vjernija Bogu, vjerujemo da će slično pročišćenje Crkva doživjeti i prolazeći aktualnu međugorsku epizodu, a tome nam potvrdu daju i evanđeoske riječi da je vrata paklena ne će nadvladati.

Franjevačka neposlušnost kao temelj međugorskog fenomena

Međugorski fenomen je, povijesno gledano, iznikao iz teških i sablažnjujućih pastoralnih okolnosti koje su izvrsno opisane u knjizi Marka Perića – Hercegovačka afera, a svoje izvorište vuku još iz vremena Turaka, kada se katoličko stanovništvo zajedno sa svojim svećenstvom pred Osmanlijama velikim dijelom sklonilo u sjeverne hrvatske i ugarske krajeve, dok su franjevci preuzeli pastvu nad preostalim vjernicima. S jedne strane za to franjevcima treba odati iznimno priznanje, jer su požrtvovno živjeli i djelovali u nesigurnim okolnostima, a nerijetko se događalo da bi podnosili različite torture, pa i bili ubijani, ali s druge strane valja uočiti kako su se sami vrlo brzo snašli i različitim lukavstvima i svojevrsnom kolaboracijom s Turcima osigurali si mnoštvo povlastica što pred Osmanlijama, što pred Svetom Stolicom, koje su im omogućavale prilično slobodno djelovanje, ali i iživljavanje nad preostalim dijecezanskim svećenstvom, kojemu su nijekali pravo na pastoralno djelovanje.

Problematika je višestruka, ali čini nam se posebno važnim istaknuti sljedeće: redovnici su, općenito gledano, a isto se odnosi i na franjevce, po svojim karizmama nužno usmjereni izgradnji osobnog molitvenog i duhovnog života, praćenog askezom, odricanjem i radom, a sve u zajedništvu sa svojom subraćom, živeći u samostanima, dok su tzv. dijecezanski svećenici, svjetovni kler ili petrovci, kako se još nazivaju, više usmjereni na aktivnije pastoralno djelovanje s narodom. Dakle, kod tih se franjevaca dogodila jedna neprirodna situacija u kojoj su oni, stjecajem okolnosti, gubili i uglavnom izgubili svoju kontemplativnu dimenziju i preuzeli ono što po naravi stvari pripada dijecezanskim svećenicima, a isto su htjeli zadržati i po oslobođenju od Turaka, kad se počela ponovno uspostavljati redovita crkvena hijerarhija i redoviti pastoralni život. Pri tome valja uočiti još dvoje, a to je da su u pozadini svega takvog njihova djelovanja velikim dijelom stajali materijalni razlozi, jer su župe značile i financijsku dobit, te da su pri svemu tome odbijali poslušnost biskupu, bez obzira što je on uglavnom dolazio iz franjevačkih redova. Štoviše, češće se događalo da su odbijali i poslušnost svome redovničkom poglavaru, te su time doslovno postali Crkva u Crkvi. Iako je i Sveta Stolica više puta pokušala raznim mjerama riješiti takvu nezdravu situaciju i omogućiti biskupima da imaju dijecezansko svećenstvo, ono koje im je izravno podložno i u tom smislu vlastito, iako je predlagala i više nego pravednu podjelu župa između petrovaca i franjevaca (u kojoj bi franjevcima i dalje ostalo 2/3 župa), i ona je nailazila na tvrdi neposluh, a kočnica u uspostavi redovite hijerarhijske vlasti bila je velikim dijelom i činjenica da je i ona sama tijekom turskog razdoblja franjevce obdarila mnogim povlasticama, dok je kasnije bila nepostojana i podlijegala franjevačkoj blagoglagoljivosti, te sama pobijala vlastite dekrete.

Nakon takvih, u širokom smislu, višestoljetnih, natezanja, Sveta je Stolica konačno htjela prekinuti farsu svojim dekretom Romanis Pontificibus od 6. lipnja 1975. godine, a prema kojem bi se župe trebale podijeliti između franjevaca i petrovaca pravednom podjelom pola-pola prema broju vjernika. Nakon svega rečenoga ne treba ni napominjati kako je i taj dekret, iako je do danas na snazi, izgiran od strane franjevaca u mnogim vidovima, te da zapravo u praksi nije u potpunosti ni zaživio, odnosno da franjevci i dalje prisvajaju sebi prava na neke župe, koje su trebale biti dijecezanske.

Problematika cjelokupnog slučaja, čini nam se, proizlazi iz neke uvrnute i fanatične logike koja se s generacije na generaciju prenosi kako među franjevcima, tako i među vjernicima koje pastoriziraju. Naime, iako bi se objektivnom i nepristranom tumaču događaja sam po sebi trebao nametati zaključak da su u cijeloj priči hercegovački franjevci zanemarili onu karizmu i one zavjete koje im je u naslijeđe ostavio sv. Franjo, napose siromaštvo i poslušnost, odnosno da su bitno zastranili i obezvrijedili ekleziološku vrijednost Crkve i smisao svoga redovničkog poslanja, oni pak u svemu tome zapravo vide svoju uzvišenu i mesijansku zadaću, vjerujući da bi, ukoliko ne rade kako rade, propao svijet i propala Crkva. U tom smislu onda i makijavelistički opravdavaju svako primijenjeno sredstvo, bez obzira što je obično nepravedno i bazirano na čistoj prizemnosti i neposlušnosti, kako bi postigli zacrtane ciljeve.

Takav neposluh, takvo snažnije prianjanje materijalnom nego duhovnom, te takva mesijanska fanatičnost izravno leže u temeljima međugorskog fenomena i zajedno s navedenom iskrivljenom pobožnošću rastu kod mnogih onih koji se za tim povedu.

Međugorski fenomen otpočetka prate laži i neposluh

Iako je, kako nam to svjedoči knjiga Ogledalo pravde, koju je priredio tadašnji svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, a sadašnji biskup porečko-pulski – Dražen Kutleša, nepregledno mnoštvo laži i izvrtanja istine među onima koji tvrde da im se Gospa ukazala ili ta tobožnja ukazanja predstavljaju istinitima, odmah na početku ističemo jednu po sebi sitnicu, ali vrlo znakovitu. Naime, riječ je o tome da su prva ispitivanja vidjelaca koje je poduzeo tadašnji biskup Pavao Žanić, iskreni štovalac Blažene Djevice Marije, u početku vrlo dobronamjeran i otvoren mogućnosti stvarnog Gospinog ukazanja, pokazala da su “vidioci”_,_ bez obzira što su navodno imali susret s nadnaravnim, koje svakome u pamet priziva nužnost oblačenja novog čovjeka i odbacivanja svakoga poroka, i bez obzira što su se prethodno zakleli na križ da će govoriti istinu, spremni lagati, i to i samom biskupu. Tako je vidjelica Mirjana (Dragičević) na biskupov upit da mu opiše kako se ukazanje zbilo, započela izmišljenom i pomalo bajoslovnom pričom koja podsjeća na već poznata ukazanja Blažene Djevice Marije, odnosno tvrdnjom da su djevojke išle tražiti ovce, iako su zapravo, skrivajući se od roditelja, išle pušiti, što je i priznala nakon biskupove reakcije da on već zna istinu o tome (Ogledalo pravde, str. 41). Štoviše, na kasetama koje su kasnije snimane, Mirjana je i dalje iznosila istu neistinu (str. 42), pa se opravdano pitamo, i to ne samo na temelju toga događaja, nego i mnogih drugih iz života vidjelaca i drugih izravnije povezanih s međugorskim fenomenom, je li doista moguće da netko vidi i doživi takvo uzvišeno nadnaravno iskustvo i da ga to u moralnom smislu ni ne dotakne. Teško nam je povjerovati u takvu mogućnost.

Još veću problematiku možemo iščitati u nebrojenim zapetljavanjima u laži kako navodnih vidjelaca, tako i franjevaca koji su pastoralno djelovali na međugorskoj župi, a vezano uz postojanje i vjerodostojnost kronika i dnevnika kojima su se navodno pratila i bilježila ukazanja. O tome vrlo detaljno i dokazima potkrijepljeno polemizira svećenik Nikola Bulat u svojoj knjizi Istina će vas osloboditi, a iz koje je jasno kako su vidioci – tada djeca ili tek tinejdžeri – bili pod izravnim utjecajem franjevaca i zapravo instrumentalizirani za postizanje gore navedenih pretenzija na dijecezanske župe. U prilog takvoj tezi ponajprije ide postojanje tzv. Kronike ukazanja, koju je vodio fra Tomislav Vlašić, a koji je u vrijeme ukazanja bio kapelan u Čapljini, da bi 18. kolovoza 1981. god. samoinicijativno prešao u Međugorje, bez biskupova znanja i odobrenja, te postao duhovni vođa vidiocima, koje je, tko zna iz kojih pobuda, ispitao još 29. lipnja, odnosno šest dana nakon tobožnjeg prvog ukazanja. On je navodno svakodnevno ili gotovo svakodnevno vodio kroniku ukazanja, počevši od 11. kolovoza 1981., a u kojoj je bilježio ono što su djeca koji dan doživjela. Međutim, iz većeg broja pogrešaka, primjerice zabilježbi onih događaja koji se uopće nisu zbili toga dana, nego kasnije, pa i dosta kasnije, jasno je da Kronika, kako to dokazuje Bulat, nije pisana u ono vrijeme koje je u Kronici naznačeno, nego kasnije. Štoviše, uvodnik u Kroniku nosi nadnevak od 25. veljače 1982., pa je po sebi razumljivo i vrlo vjerojatno da je tek tada i fra Vlašić počeo svoje bilježenje. Dakle, gotovo osam mjeseci nakon početka navodnih ukazanja. Podatak je to koji dovoljno govori sam za sebe i odmah u startu dovodi u pitanje vjerodostojnost međugorskog fenomena.

No, još više, zabilježene natuknice u Kronici pokazuju zabrinjavajuću razinu manipulacije djecom i doslovno iskorištavanja Gospe za franjevačke pretenzije, jer obiluju, posebno u prvo vrijeme, izravnim tobožnjim Gospinim porukama o pravednosti franjevaca i nepravednosti i necrkvenosti biskupa Pavla Žanića. Tako se “Gospa”, ni manje-ni više nego postavila u ulogu arbitra između biskupa i dvojice mladih franjevaca – fra Ivice Vege i fra Ivana Prusine, dvojice kapelana, u novoosnovanoj katedralnoj mostarskoj župi, koja je po dekretu Svete Stolice Romanis Pontificibus pripala dijecezanskom kleru, ali to ovi nisu priznavali, nego su priječili normalan rad, te im je zbog toga bilo zabranjeno vršiti svećeničke dužnosti i otpušteni su iz reda Manje braće. Zbilo se to krajem siječnja 1982. god., a Gospa je, naravno, prema peru fra Tomislava Vlašića, stala u obranu dvojice neposlušnih svećenika, tvrdeći da oni nisu ništa krivi, te da je najkrivlji biskup Žanić, alida ne brinu jer ne će ni on vazda biti biskup, odnosno da će mu Gospa pokazati pravdu u kraljevstvu (Ogledalo pravde,str. 76).

Prijetnja biskupu i stajanje na stranu neposlušnih franjevaca trebali su biti jasni znaci svakomu dobronamjernom da je međugorski fenomen najobičnija lakrdija, izvrsna dosjetka preko koje su se franjevci htjeli dočepati župa koje im ne pripadaju, no nažalost proširenost međugorske pobožnosti govori da to mnogima i mnogima ni dan-danas nije jasno.

Pri tome se vrlo često voli baratati tzv. međugorskim plodovima, prema kojima se naglašava kako su mnogi u Međugorju doživjeli nadnaravno iskustvo i obratili se. Možda bi bilo blasfemično proturječiti takvim tvrdnjama, prema kojima gotovo ispada da samo Međugorje može spasiti svijet, no ipak imamo potrebu reći kako mi nismo ništa od takvih plodova vidjeli, odnosno iako poznajemo mnoštvo ljudi koji su pohodili Međugorje, nismo primijetili ni za jednog da je i za dlaku promijenio svoj život na bolje. Ali jesmo među takvima uočili one koji više ne odlaze na svetu misu u svoju župu, jer ondje za njih, za razliku od Međugorja, nema Duha Svetoga. U tom smislu, neka nam bude dozvoljeno taj argument, na kojem se najviše inzistira, odbaciti kao neutemeljen, iako zasigurno i u tom smjeru ima pokojih dobrih plodova.

Štoviše, uočavamo mnogobrojne i mnogovrsne plodove s negativnim predznakom, a ovdje ćemo navesti tek nekoliko. Ponajprije, riječ je o spomenutom negdašnjem međugorskom kapelanu – (fra) Tomislavu Vlašiću, koji je nakon više opetovanih zahtjeva biskupa Žanića da mu preda Kroniku ukazanja, kako bi članovi Komisije za procjenu autentičnosti ukazanja mogli donijeti sud_,_ fotokopiju tog dokumenta biskupu dostavio tek sredinom studenoga 1983. god., oko pola godine nakon traženja, a naknadno se pokazalo, kako to lijepo obrazlaže Nikola Bulat, jedan od članova druge Komisije za ispitivanje međugorskih događaja (Istina će vas osloboditi, str. 26 i dalje), da je ta Kronika djelomično prepravljena, odnosno prepisana i na pojedinim mjestima sadržajno ublažena, s obzirom da je “izvorna” sadržavala blasfemične “Gospine” prijetnje biskupu Žaniću.

Slične su se laži iznosile i s obzirom na druge dnevnike i dokumente vidjelaca, a u tom su smislu posebno značajna, tri (četiri) dnevnika koja se pripisuju vidjelici Vicki Ivanković, glavnoj vidjelici, iako je ona vodila tek treći, daleko najsiromašniji i s područja istraživanja međugorskog fenomena prilično nezanimljiv. Ti se dnevnici obično označavaju s Prvi Vickin dnevnik (obuhvaća navodna ukazanja od 24. lipnja do 9. rujna 1981. god.), Drugi Vickin dnevnik (obuhvaća navodna ukazanja od 12. listopada do 14. prosinca 1981.) i Treći Vickin dnevnik (obuhvaća razdoblje od 6. veljače do 25. ožujka 1982.), a podrobnom je analizom zaključeno da vidjelica Vicka s prva dva nema nikakve veze, što je i sama u više navrata priznala, nego su ih pisale njezine sestre, iako se i dalje pripisuju njoj. Štoviše, slične nezgrapnosti i nepodudarnosti kao one koje su iznesene za Kroniku ukazanja fra Tomislava Vlašića, vrijede i za ove dnevnike, jer se uočilo mnoštvo netočnosti i odudaranja od stvarnih činjenica, a najveći je problem tzv. Drugi Vickin dnevnik, za koji Nikola Bulat iscrpnom analizom dokazuje kako je prepisivan iz Vlašićeve Kronike ukazanja (usp. Istina će vas osloboditi, str. 40-48). Podsjećamo da je Vlašić Kroniku ukazanja najvjerojatnije počeo bilježiti tek krajem veljače 1982. god., što znači da je ovaj “Vickin dnevnik” morao nastati još kasnije, a ne od onog vremena kako se tvrdi. Drugim riječima, i Kronika i “Vickini” Prvi i Drugi dnevnik nisu vjerodostojni dokumenti, nego su nastali onda kada je to nekome trebalo, i to za točno određene potrebe.

Treći je pak Vickin dnevnik potpuno irelevantan jer je toliko nepouzdan i zbrkan, da se u njemu nalazi svega prvih 8 dana korektno zabilježenih, dok se u svim ostalim danima uopće ne slažu ni datumi s danima u tjednu. Onome tko doista piše dnevnik onoga dana kad je to navedeno takvi se previdi sigurno ne mogu događati, a posebno je nemoguće da se npr. pogriješi pa u srijedu Velikog tjedna napiše da je (Veliki) petak, kako to stoji u Trećem Vickinom dnevniku. Jasan je to znak da ni taj dnevnik, kao i prethodna dva, nije pisan onda kada je naznačeno, odnosno da je sav sadržaj, kao i sadržaj Vlašićeve Kronike, podređen franjevačkim interesima.

No, poseban problem čini četvrti – skriveni Vickin dnevnik, Dnevnik za koji Vicka u jednom pismu biskupu Žaniću tvrdi da ga piše od početka ukazanja, a drugi put tvrdi da ga nema niti ga je ikada imala. Slično i fra Tomislav Vlašić tvrdi da postoji, a onda se zaklinje na Križ da ga nikada nije držao u rukama (Istina će vas osloboditi, str. 64-65), da bi nakon što je uhvaćen u laži tvrdio da nije rekao kako ga nije vidio, nego kako ga nije držao u rukama. Kako bilo, taj skriveni Vickin dnevnik i dalje je ostao skriven kako biskupu tako i Komisiji, iako vrlo vjerojatno postoji, jer je slovenski isusovac p. Radogost Grafenauer, koji je izrazio želju i od biskupa Žanića dobio dozvolu da istraži međugorski fenomen, dostavio biskupu Žaniću 14 izvadaka koji govore o porukama koje je Gospa navodno dala vezano uz dvojicu navedenih neposlušnih kapelana, a oni nisu bili zabilježeni ni u Vlašićevoj Kronici ni u Vickinim trima dnevnicima.

Te se i mnoge druge kontroverzne situacije i izjave mogu iščitavati uz detaljnu analizu i dokumentaciju u trima navedenim knjigama, dostupnima na stranici Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, a jasno pokazuju kako je od početka međugorski fenomen ovijen mnoštvom proturječnosti, laži, skrivanja i manipuliranja. Čini nam se da se u tom smislu, jer ne vidimo baš ni jedan argument koji bi doista išao u smjeru vjerodostojnosti ukazanja, može slobodno zaključiti s biskupima Žanićem i Perićem da je međugorski fenomen jednostavno instrumentaliziran za postizanje navedenih ciljeva hercegovačkih franjevaca. Nemoguće nam je, naime, zamisliti, ponavljamo još jednom, da bi itko mogao ostati duhovno i moralno imun na uzvišenost objave Majke Božje, odnosno da bi i nakon takvih nadnaravnih susreta bio spreman na iskrivljivanje ili skrivanje istine, te da ne bi svoj život stubokom promijenio i posvetio Bogu. Životopisi vidioca i mnogih drugih izravnije vezanih uz tobožnja ukazanja nisu ni približno slični životopisima drugih do sada poznatih vidioca od Crkve priznatih objava, koji su svi odreda svoj život posvetili Bogu, dok se ovdje, barem na izvan, više uočavaju materijalni nego duhovni elementi.

Opčinjenost međugorskim fenomenom i njegove posljedice

No, unatoč tomu, mora se priznati jedan zanimljiv fenomen uz međugorska zbivanja, a to je da su iz nekog razloga pojedinci toliko opčinjeni međugorskom “Gospom” da su jednostavno ignorirali zdravorazumske razloge koji tome nisu išli u prilog, nego su i sami bili spremni manipulirati i lagati u svrhu promocije Kraljice Mira. U tom se smislu može navesti npr. već spomenuti slovenski isusovac p. Radogost Grafenauer, koji je iz nekog razloga pokazao interes za međugorski fenomen i posredno zamolio biskupa Žanića da mu omogući upoznavanje s njim, no najprije je, nakon preslušavanja kaseta, zaključio da se tu Gospa nije ukazala, ali je uskoro, točnije nakon prosvjetljenja kod fra Tomislava Vlašića i nakon njihova zajedničkog posta i molitve da im Duh Sveti da milost razlučivanja duhova, zaključio kako se u Međugorju ipak Gospa ukazala, i da je to nedvojbeno. No, od tada se ponašao slično kao i vidioci i drugi povezani s navodnim ukazanjima, odnosno tako da je bio spreman prešutjeti ili izokrenuti istinu ondje gdje ju je nužno trebalo jasno izreći, a svoja je uvjerenja prvenstveno temeljio na Vlašićevoj Kronici ukazanja i dnevnicima vidioca, koje je smatrao apsolutno vjerodostojnima, bez obzira što je Nikola Bulat pokazao i dokazao da to nipošto nisu.

Slično se može reći i za pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića, koji je i sam tvrdio da je doživio Gospino ukazanje u Međugorju i odbacivao svaku kritiku, zatim poznatog francuskog mariologa p. Renéa Laurentina, koji je svojim nekritičkim i neobjektivnim pisanjem promovirao međugorsku Gospu u svjetskim razmjerima i u tom smislu postao najodgovorniji za širenje neistine, ali slično se može reći i za pojedine svećenike i vjernike koji su objektivno podredili subjektivnom. Tu se jednostavno kod mnogih uočava ona već navedena fanatičnost i apriorno odbacivanje argumenata koji stavljaju pod upitnik međugorski fenomen, a sve pod nekakvim osobnim uvjerenjem u spoznanje istine i milost Duha Svetoga koji takvima osigurava razlučivanje duhova. Za njih jednostavno ne postoji objektivan argument, jer oni znaju, a znaju jer im to, izravno ili u srcu, govori “Gospa”.

Ono što se nama u tom svjetlu čini posebno problematičnim tiče se svećeničkog i redovničkog podmlatka, točnije činjenice kako određeni broj današnjih svećenika i redovnika svoj poziv duguje međugorskom fenomenu, odnosno tvrde da su upravo ondje doživjeli obraćenje i otkrili u sebi spremnost služiti izravnije Bogu. Ukoliko je njihov poziv utemeljen na lažima, a sve upućuje da je tako, doista se pitamo kako gledati na njihovu svećeničku službu i vrijednost redovničkih zavjeta, posebice jer se i kod takvih češće može primijetiti fanatičnost i gnostički pristup vjeri. Ti su obično vrlo medijski eksponirani, a svoju karizmatičnost, barem javno, češće pokazuju držeći u rukama mikrofon, nego raspelo, brevijar ili krunicu. Pun ih je Internet i svojom tobožnjom karizmatičnošću doslovno zavode mase, izvlačeći ih iz prirodnog duhovnog okruženja vlastite župe, i uvlačeći ih u kojekakve čudne i neprirodne skupine, a da bi im poput gurua kanalizirali Duha Svetoga. Stoga je na takvim skupovima sasvim prirodno da se polažu ruke, štoviše da to čine i laici, da se provode kojekakve čudne molitve otklinjanja ili liječenja obiteljskog stabla, da se sakrament bolesničkog pomazanja dijeli i onima kojima ne pripada, tj. zdravima, itd., a sve pod uvjerenjem da upravo oni imaju milosti koje drugi nemaju, odnosno da imaju monopol nad Istinom.

Treba li uopće napominjati da u pozadini svega stoji slična fanatičnost i mesijanstvo kao i kod hercegovačkih franjevaca, odnosno ono uvjerenje da će, ukoliko ne rade kako rade, propasti i Crkva i cijeli svijet? Treba li uopće napominjati da su i ovdje mahom predvodnici redovnici (najviše franjevci i isusovci, ali i drugi), oni koji su, poput hercegovačkih franjevaca, zapustili kontemplativni samostanski život, a da bi se posvetili humanističkom horizontalnom kršćanstvu? Stoga je i razumljivo da će redovito ignorirati ne samo onoga tko to pokušava izreći kao promatrač, nego i da će pokazati neposlušnost i prema biskupima i prema Svetoj Stolici, ako treba, jer je takvima nemoguće uvidjeti vlastite zablude i shvatiti kako svojim djelovanjem vrlo, vrlo štete Crkvi. Za njih itekako vrijedi ono: Tko nije za nas, taj je protiv nas, a s takvima onda nema puno kvalitetnog dogovora.

U tom smislu valja razumjeti i činjenicu kako je kroz proteklih 36 godina većem broju hercegovačkih franjevaca – zbog naširoko objašnjene neposlušnosti – (bila) oduzeta ispovjedna jurisdikcija ili im je uskraćena potrebna ovlast za pastoralno djelovanje, no oni se ne osvrću ni na zakonitu biskupsku vlast, ni na odluke svoga provincijala, ni na odredbe Svete Stolice, nego i dalje djeluju po župama, pa tako i u Međugorju, provodeći svoju samovolju. Samo dragi Bog zna koliko je na takav način sklopljeno nevaljanih ženidbi, koliko je učinjeno svetogrdnih i nevaljanih ispovijedi i slavljeno bogohulnih svetih misa i drugih sakramenata, a do koje su mjere u svojoj neposlušnosti takvi spremni ići svjedoči i podatak da je npr. fra Stanko Pavlović u Čapljini 1997. god., glumeći nepoznatog biskupa, a u Grudama 2004. god. bez maskiranja, nevaljano i nezakonito podijelio i sakrament potvrde. Slično se odnosi i na slučaj kada su u Grudama 2001. god. franjevci, ne htijući sami nevaljano krizmati, pozvali jednog nekatolika da to učini, vjerujući da je biskup, što je ovaj i učinio za vrijeme dok je svetogrdno predvodio svetu Misu, a kasnije se pokazalo da je samo starokatolički đakon. Štoviše, svojevremeno su neki franjevci bili otišli u Švicarsku kod nekog starokatoličkog biskupa s molbom da jednoga od njih zaredi za “tajnoga biskupa”, no ovaj je to na svu sreću odbio (Ogledalo pravde, str. 300).

Takva se neposlušnost odnosi i na Međugorje. Valja napomenuti kako u njemu bez dopuštenja biskupa djeluje niz redovničkih zajednica, a za kojekakve vjerničke udruge i projekte koji ondje cvjetaju ne zna se ni broja. U tom smislu spominjemo samo Međunarodni festival mladih “Mladifest”, koji se bez odobrenja crkvenih vlasti odvija svake godine od 1. do 6. kolovoza i na njega se slijevaju desetci tisuća mladih iz cijeloga svijeta i na svoj način šire međugorsku pobožnost.

Takve mi gorke plodove međugorskog fenomena vidimo i možemo samo s dubokom žalošću ponoviti riječi pokojnog biskupa Žanića, koji je na krizmi u Međugorju 1987. god. zavapio: “O, Gospe moja, što to od tebe čine!” (Ogledalo pravde, str. 134).

A što od Gospe čine najbolje pokazuju s jedne strane same poruke s navodnih ukazanja, a s druge strane životi onih koji su intimno vezani uz međugorski fenomen, pa nije od viška ni o tome prozboriti koju riječ.

Međugorska gospa se sama deplasirala

Već smo rekli kako međugorska “Gospa”, iako se navodno ukupno ukazala više desetaka tisuća puta, nije zapravo izrekla ni jednu jedinu važnu poruku, nego se sve može sažeti u rečenicu: Molite, postite i činite pokoru. Post, molitva i pokora bi po naravi stvari trebali biti sastavni dio kršćanskog života i u tom smislu tko se god trudi živjeti Bogu ugodnim životom, to će slijediti i bez ikakvih posebnih nadnaravnih poticaja.

Osim takvih načelnih poruka, valja primijetiti i mnoštvo čudnih i neprimjerenih, a koje su navodno izišle iz usta Majke Božje. Uz ponovljeno spominjanje kako se međugorska “Gospa” na početku stavila na stranu dvojice neposlušnih fratara, a biskupu Žaniću prijetila kako će mu ona pokazati pravdu u kraljevstvu Božjem, valja napomenuti i kako se npr. kod nekih ukazanja neprimjereno smijala, kako se pojavljivala u sivoj haljini, što je nezabilježeno u povijesti svih ukazanja u Katoličkoj Crkvi, kako je dozvoljavala vidiocima da ju dodiruju i gaze po njezinom velu, da s njom razgovaraju kao sa susjedom na kavi, da im je odgovarala na bizarna pitanja kao npr. o gradnji hotela i poslovnim potezima, da je davala netočne odgovore, kao npr. kad je poručila da će određeni bolesnik ozdraviti, a on je uskoro umro, da je jednom na početku tobožnjih ukazanja rekla da će ona prestati za tri dana i da će vidioci dobiti posebne tajne, a onda se nastavila ukazivati svakodnevno do danas, dok tajne još uvijek nisu otkrivene, iako su ih neki vidioci tobože dobili itd. Štoviše, jednom je zgodnom međugorska “Gospa” i sama sebi zapjevala pjesmu Kraljice svete krunice (Ogledalo pravde, str. 116),a drugom je zgodom rekla kako ona nema sve milosti, nego samo one koje izmoli od Boga (Istina će vas osloboditi, str. 93 i 94). Slično se možemo sablazniti i na navodne “Gospine” izjave da su sve vjere iste (Ogledalo pravde, str. 135), jer samim time deplasira i sebe i cijelo kršćanstvo i Katoličku Crkvu. A da ne govorimo o tome da se “Gospa” od početka podređuje željama vidioca pa se ukazuje gdje oni hoće, i to poslušno ih slijedeći po cijelom svijetu. Isti se sablažnjivi elementi odnose i na tvrdnju kako “Gospa” redovito zahvaljuje vidiocima što su se uopće udostojili doći na ukazanje, kao i mnogo toga drugoga, o čemu se podrobno može čitati u knjigama Ogledalo pravde i Istina će vas osloboditi.

Drugim riječima, nema u tim ukazanjima ništa što bi upućivalo na nadnaravni život, što bi doista poticalo na vertikalno kršćanstvo, na promišljanje o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi, na istinski duhovni život, na osnaženje prave vjere, na pobožnost prema Majci Božjoj, nego je sve svedeno na ovozemaljsku dimenziju i instrumentalizirano za već više puta navedene ciljeve.

Životopisi vidjelaca i drugih povezanih uz međugorski fenomen ne idu u prilog vjerodostojnosti ukazanja

A koliko je u svemu tome ovozemaljskoga svakako pokazuju i životi vidjelaca i drugih povezanijih uz međugorski fenomen, kojima je svima zajedničko, barem prema onome što se može javno čitati, da se ne razlikuju bitno od drugih prosječnih vjernika. Štoviše, neka nam se njihova nastojanja čine i sablažnjivima, posebno to što se s jedne strane ponašaju kao manageri i trgovački putnici, a s druge strane kao medijske zvijezde koje imaju nastupe diljem svijeta, a i jedno i drugo s ciljem da što više ljudi privuku u već izvrsno razvijeno turističko mjesto Međugorje, kojemu žele iznuditi status svetišta mimo svakoga pravila, a hercegovačkim fratrima pridodati mesijanske zasluge.

Za razliku od svih prethodnih autentičnih ukazanja kroz povijest Crkve, gdje su vidioci uvijek svoj život izravno posvetili Bogu, ovdje su svih šest vidjelaca udani ili oženjeni i imaju od jedno do četvero djece, pa se čisto usput prisjećamo onih svetopisamskih riječi koje nam svraćaju u pamet istinu kako se oženjeni brine da ugodi ženi, a neoženjeni Bogu. S obzirom na ostale navedene dijelove mozaika, a posebno na to da su svi, prema pisanju medija, izvrsno materijalno situirani, to nije sarkazam, nego veliki upitnik koji se odnosi na moguće motive koji pokreću vidioce.

No, još je sablažnjivije ono što se može iščitati o životnom putu (fra) Tomislava Vlašića, a koji se zbog ozbiljnosti manipulacije međugorskim fenomenom i činjenice da ga je on kroz svoju Kroniku ukazanja i izravnim utjecajem s jedne strane na vidioce, a s druge strane na francuskog mariologa Renéa Laurentina, najviše potpirio, ne može zaštiti diskrecijom ni uz najbolju volju. On je, naime, po odluci Svete Stolice, 2009. god. otpušten iz Reda manje braće i razriješen svećeničke službe i sveden na laički stalež, a iz razloga jer je odgovaran za ponašanje škodljivo po crkveno zajedništvo i na doktrinarnom i na disciplinskom području: na doktrinarnom između ostaloga i zbog svoje manipulacije međugorskim fenomenom, a na disciplinskom jer je prekršio zavjet celibata i s jednom bivšom redovnicom stekao dijete, i to nekoliko godina prije navodnih ukazanja. Štoviše, kasnije je s jednom drugom ženom, koja je navodno ozdravila u Međugorju, osnovao u Italiji svojevrsnu muško-žensku družbu pod nazivom Kraljice Mira, potpuno smo tvoji. Po Mariji k Isusu, u kojoj su voditelji, prema Vlašićevim riječima, živjeli ni manje ni više nego kao sveti Franjo i sveta Klara (Ogledalo pravde, str. 57). Vlašić je sada, s trećom ženom, naravno prepunom posebnih milosti, stvorio novi način karizmatičnog djelovanja poznat pod nazivom Centralna jezgra, unutar kojeg promoviraju neku posebnu duhovnost koja nema veze s katoličkim učenjem, ali itekako ima s new ageom, astrologijom, suvremenom gnozom i koječim drugim što se ni na koji, osim proizvoljan, način ne može povezati s Blaženom Djevicom Marijom ni s Duhom Svetim. Imaju svoj velebni kompleks u Međugorju koji se sastoji od veličanstvenog hotela s pet zvjezdica (a koji skromno nazivaju Dom molitve), amfiteatra i bajoslovnog vrta, a sudeći prema objavama na službenoj stranici, može se zaključiti kako se tu obrće veliki, veliki novac. Pretpostavljamo da mudrom čitatelju ne treba više ni slova. I pretpostavljamo da mudri čitatelj ne će zamjeriti ako još jednom ponovimo riječi biskupa Žanića: “O, Gospe moja, što to od tebe čine!”

Iako nemaju takav bogati životopis kao Tomislav Vlašić, ovdje valja spomenuti i neke druge međugorske župnike ili kapelane, koji su također pridonijeli širenju međugorskih laži. To se najprije odnosi na fra Jozu Zovka, koji je u vrijeme ukazanja bio međugorski župnik, a i njemu se navodno također “Gospa” ukazala. S obzirom da je pokazivao ozbiljne znakove neposlušnosti, biskup mu je 1989. god. oduzeo svaku jurisdikciju u hercegovačkim biskupijama, no to ga nije spriječilo da nastavi s međugorskim fanatizmom putujući diljem svijeta, šireći međugorske poruke i prikupljajući neprimjerene dobrovoljne priloge (Ogledalo pravde, str. 52-54). Danas živi u Zagrebu, u samostanu Hercegovačke franjevačke provincije, a o njemu je kao mučeniku Crkve, a ne neposlušnom svećeniku, ispjevao hvalospjev redatelj Jakov Sedlar u filmu “Gospa”, istovremeno iznoseći niz kleveta i drugih laži na račun mostarsko-duvanjskih biskupa.

Njemu uz bok ide i fra Slavko Barbarić, koji je 1984. god. kao međugorski kapelan i duhovnik vidiocima naslijedio fra Tomislava Vlašića. Iako ga je biskup zbog neposlušnosti htio premjestiti iz Međugorja, on se poslušno priklonio “Gospinoj” poruci na temelju koje je, dakako mimo svih pozitivnih propisa i običaja, postao voditelj župe. Naravno, i on je neumorno s vidiocima obilazio diljem svijeta propagirajući međugorsku “Gospu”, ignorirajući diskreciju u službenom crkvenom istraživanju međugorskog fenomena i nazivajući Međugorje svetištem iako to nije i ne može biti bez pozitivnog mjerodavnog crkvenog priznanja. Štoviše, kad je 2000. god. umro, dobio je posebno priznanje, jer ga je Gospa svojom porukom izravno beatificirala, poručivši vidiocima da je on rođen za nebo i da ih zagovara (Ogledalo pravde, str. 61).

Uz njih dvojicu spominjemo i pok. fra Leonarda Oreča, koji je 1988. god. imenovan međugorskim župnikom, ali je i on počeo djelovati protiv propisa pa mu je biskup oduzeo župničku i ispovjednu jurisdikciju u biskupiji, a tu je odluku potvrdila i Sveta Stolica nakon što joj se utekao prizivom.

Ti primjeri, ali i mnogi drugi nenavedeni, jasno svjedoče da je u temelju međugorskog fenomena franjevačka neposlušnost biskupu i Svetoj Stolici, te da tu nema ničega nadnaravnoga. Ili točnije, ako ima štogod nadnaravnoga, to, sudeći po gorkim plodovima, nipošto ne može biti od Duha Svetoga.

No, zanimljivo je primijetiti kako je unatoč tolikim evidentnim lažima međugorski fenomen mogao uopće preživjeti tolike godine, a još je zanimljivije primijetiti kako se broj njegovih pristaša, u odnosu na one druge, ne smanjuje, nego povećava. Nama se u tom smislu poseban problem čini u tome da su mostarsko-duvanjski biskupi i njihovi suradnici ostavljeni da se sami bore protiv takvih laži, odnosno u činjenici da nisu imali dostatnu potporu ni drugih biskupa, ni Svete Stolice, a iz razloga jer su ovi više problematici pristupali i pristupaju iz pastoralne, a manje dogmatske perspektive. Stoga je važno iznijeti nekoliko činjenica i o tome.

Službena Crkva i odnos prema Međugorju – nekad i sada

Do sada su četiri različite komisije za utvrđivanje autentičnosti međugorskog fenomena pokušale dati pozitivan ili negativan odgovor, ali unatoč određenim zaključcima on još uvijek nije jasno izrečen. Najprije je tako osnovano petočlano dijecezansko povjerenstvo u Mostaru koje je međugorski fenomen proučavalo od 1982. do 1984. god., potom je ono prošireno na petnaest članova i provelo istraživanje od 1984. do 1986. god., ali kako ni tada nije bilo konsenzusa, osnovano je posebno povjerenstvo pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, u čijem je sastavu tada bila i Mostarsko-duvanjska biskupija, a koje je djelovalo od 1987. do 1990. god. To je povjerenstvo donijelo značajne zaključke, odnosno na temelju njegova rada biskupi su u Zadru 10. travnja 1991. god. donijeli Izjavu, čija je najvažnija rečenica ova: “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama” (Ogledalo pravde, str. 197). U istoj su Izjavi biskupi naveli da će povjerenstvo i dalje pratiti međugorski fenomen, te da će izdati posebne liturgijsko-pastoralne naputke, kako bi se promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Međutim, kako je uskoro počela velikosrpska agresija na hrvatske krajeve u istočnoj Hercegovini, a potom i rat u cijeloj BiH, smjernice nisu uspjele ugledati svjetlo dana. Štoviše, s obzirom da se nekadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije raspala, više nije ni bila mjerodavna za donošenje ikakvih odluka, jer je Mostarsko-duvanjska biskupija ušla u sastav novoosnovane Biskupske konferencije BiH, a sudeći prema izostanku ikakvih zajedničkih zaključaka kroz sve ovo vrijeme, pretpostavljamo da o pitanju međugorskog fenomena nisu sve sastavnice jednako snažno suglasne. Ako pri tome imamo u vidu svojevrsnu blagonaklonost koju je prema Međugorju pokazao banjolučki biskup Franjo Komarica u intervjuu turskoj novinskoj agenciji Anadoliji u travnju ove godine, a slično i u približno vrijeme i kardinal Vinko Puljić za Poljsku informativnu katoličku agenciju, onda nam je razumljivije zašto Biskupska konferencija BiH šuti.

Osim navedenih povjerenstava, i Kongregacija za nauk vjere osnovala je svoju komisiju, koja je istraživanja provela od 2010. do 2014. god., te je na kraju i sama provela vrjednovanje od 2014. do 2016. god. Rezultati svih povjerenstava redovito su dostavljani Svetoj Stolici, najprije papi Ivanu Pavlu II., potom Benediktu XVI. i konačno papi Franji. Određene izjave i određeni postupci pape Franje i Svete Stolice, onako kako su predstavljeni u javnosti, čine se pomalo konfuznima, tako da se teško može pretpostaviti kakva će biti konačna odluka. Naime, dok s jedne strane papa izjavljuje da Gospa nije upraviteljica poštanskog ureda koja svaki dan šalje različito pismo, i time vodi zaključku da međugorska ukazanja ne će biti priznata, jer su zapravo blasfemična, s druge strane, kao i toliki drugi, naglašava pastoralnu vrijednost Međugorja i imenuje posebnog izaslanika koji se trebao pozabaviti (samo) tim pitanjem, dok s treće strane u javnost dospijevaju i navodne mogućnosti da se priznaju autentičnim samo prvih sedam dana, dok se sve ostalo odbaci kao neistinito.

Iako nije u tom smislu dobro donositi unaprijed nikakve prosudbe, želimo se samo osvrnuti na mogućnost da treća navedena solucija postane stvarnost, odnosno da se prizna samo prvih sedam dana, a ostalo odbaci. Takva nam se moguća, a po nekima i vjerojatna odluka čini nerazborita, štoviše opasna, iako s obzirom na okolnosti, a posebno s obzirom na prenaglašeno i po nama neopravdano isticanje tobožnje pastoralne vrijednosti Međugorja i zanemarivanje dogmatske, može naizvan izgledati vrlo razborita i pomirljiva.

A čini nam se nerazborita i opasna iz više razloga. Prije svega iz činjenice da bi time biskupi Perić i Žanić nužno ispali lašci, iako su iznijeli mnoštvo neoborivih dokaza i za tih prvih sedam dana, a njih je aktualni biskup još jednom potvrdio u najnovije vrijeme, odnosno time bi se Istina doslovno svjesno žrtvovala u ime nekog tobožnjeg mira i tobožnjeg većeg dobra, iako smo uvjereni da iz toga ne može baš ništa dobro proizaći. Imajući u vidu poslušnost Svetoj Stolici, ljubav prema Crkvi i pobožnost prema Majci Božjoj, koje je biskup Perić uvijek pokazivao, uvjereni smo da bi se on pokorio i takvoj mogućoj nepravednoj odluci i zašutio, a to bi onda značilo doslovno smrt Istine i procvat Laži.

Čini nam se nerazborita i opasna i iz činjenice da Istina ne može biti parcijalna, odnosno kako je moguće da se doista Gospa nekome ukazuje sedam dana, a onda se “ne ukazuje” narednih preko 13.850 dana? Vjerujemo da je takva nelogičnost i djetetu evidentna. Ili još opasnije pitanje: Kakva se to onda prikaza ukazuje nakon sedmog dana, ako nije Gospa?

Čini nam se nerazborita i opasna i iz razloga jer bi takav zaključak hercegovački franjevci shvatili kao svoju apsolutnu pobjedu, bez obzira što su, gledano u danima, više tisuća puta u gubitku, a samo sedam u dobitku, i zapravo u tome bi vidjeli anticipaciju “Gospine” prijetnje da će svoju pravdu biskupu pokazati u kraljevstvu Božjem. A onda ne samo da ne bi bilo objektivne mogućnosti da se hercegovački slučaj pravedno riješi, nego bi on u svojoj nepravednosti i neposlušnosti poprimio još znatno šire i silovitije razmjere.

Čini nam se nerazborita i opasna i zato što bi se na takav način Međugorje ipak moralo priznati svetištem, a time bi se omogućila daljnja poganizacija i komercijalizacija, koje znatno više ondje cvjetaju od same vjere i u tom smislu donose sablažnjujuće plodove.

A najviše nam se čini nerazborita i opasna zato što bi to bila velika odskočna daska i znak priznanja svim onim svećenicima i redovnicima koji su svoj svećenički i redovnički poziv izgradili na međugorskim lažima, uvjereni da osobno obiluju darovima Duha Svetoga i milošću razlučivanja duhova, iako se nama čini da samo zavode narod i navješćuju mu evanđelje koje ni Krist ni apostoli nisu nikada naviještali. A za takve Apostol Pavao kaže ovako: “Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!” (Gal 1,8).

No, s druge strane, pravo je Evanđelje Radosna vijest, poruka nade koja ne ostavlja prostora pesimizmu, nego jasno poručuje da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube, pa bi u tom smislu i takva, po sebi nerazborita i opasna, odluka zapravo mogla uroditi izvrsnim plodovima i novim buđenjem vjerničkih masa i njihovom žeđi za pravovjernošću. To se već, naime, pomalo i osjeća, jer su mnogima poznati gorki plodovi horizontalnog i humanističkog kršćanstva koje od Evanđelja proizvoljno pabirči što hoće, a isto se odnosi i na proizvoljnost nauka izniklog na međugorskoj teologiji.

Nije, dakle, na nama da se brinemo o tome, a pogotovo ne prije no što Sveta Stolica kaže zadnju. Na nama je da vjerujemo da će odluka, kakva god bila, biti plod djelovanja Duha Svetoga i u tom smislu garant Crkvi da je vrata paklena ne će nadvladati.

Zaključak

Više puta smo u ovom razmišljanju, odnosno većim dijelom prebiranju po dokazima i argumentima koje je Biskupski ordinarijat u Mostaru službeno, ustrajno i neizmijenjeno iznosio kroz svih proteklih 36 godina, istaknuli da ne vidimo ni jedan jedini opravdani razlog zašto vjerovati u međugorska ukazanja. Drugim riječima, baš sve upućuje na obmanu u čijem su temelju pretenzije hercegovačkih franjevaca na župe koje im ne pripadaju, a tobožnji vidioci su instrumentalizirani za postizanje tih prizemnih ciljeva. Posebna odgovornost pri tome leži na Tomislavu Vlašiću, neposlušnom franjevcu koji je zbog toga i zbog nemoralnog života otpušten iz franjevačkog reda, a koji očigledno ima veliku moć sugestije, kad je uspio pod svoj utjecaj podvrći ne samo vidioce, nego i francuskog mariologa Laurentina, barem tri žene i cijelu postrojbu zaslijepljenih sljedbenika. On je najodgovorniji i za cvjetanje mnogobrojnih međugorskih sekti, različitih iskrivljenih nauka i djelovanja, a koje se sve kriju iza karizmatske obnove i milosti razlučivanja duhova. Njemu treba pridodati i druge fanatike koji su sa svoje strane pridonijeli širenju onoga što je Vlašić započeo.

Čini se kako je svega toga Sveta Stolica itekako svjesna i kako nema dvojbi ili barem nema bitnih sumnji kad je u pitanju doktrinarna strana i u tom bi smislu već sutra mogla donijeti pravorijek o neautentičnosti međugorskih ukazanja. Međutim, tijekom godina međugorski je fenomen prilično potisnuo doktrinarnu, a nametnuo pastoralnu stranu, prema kojoj proizlazi da se valja s velikom odgovornošću i osjetljivošću skrbiti za one mnogobrojne vjernike koji u dobroj vjeri dolaze u Međugorje tražeći duhovnu snagu, te da bi u tom smislu izrečen negativan sud o autentičnosti ukazanja donio više duhovne štete nego koristi. Unatoč i činjenici da postoji i velika duhovna šteta, a koja se prvenstveno odnosi na zastranjenja u vjeri i cvjetanje sektaštva, kao i na niz drugih gorkih plodova koje smo naveli.

Zbog toga Svetoj Stolici ne će biti lako donijeti pravorijek i može se doista dogoditi da to ciljano odgađa godinama, kako to naznačuje kardinal G. L. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, u svom intervjuu Katoličkoj informativnoj agenciji Poljske biskupske konferencije u travnju ove godine, jer joj je jasno da ne može priznati nešto za što svi dokazi potvrđuju da je manipulacija, ali i iz skrbi za opću Crkvu ne može ni zanemariti navedenu pastoralnu stranu, bez obzira koliko je ona upitna. Ne čini se baš mudrim ni manevriranje po kojem bi Međugorje djelomično priznala, jer se ne može odvojiti pastoralno pitanje od pitanja istinitosti ukazanja i u tom bi smislu takva odluka bila Pandorina kutija.

Bez želje za pokušajem mudrovanja što bi tu bilo najpametnije učiniti, želimo samo ponoviti da vjerujemo, unatoč tolikim elementima koji se svode na čistu ovozemaljštinu, kako Duh Sveti vodi Crkvu i da će ona i u ovom slučaju, bez obzira na koji način, prije ili poslije, izići duhovno osnažena, a ustrajnost u istinoljubivosti biskupa Perića, biskupa Žanića i njihovih suradnika, biti prepoznata kao putokaz za izgradnju takve pravovjernosti koja će biti temelj istinskom štovanju Blažene Djevice Marije – naše Majke i Majke Crkve.

Dodatak

Biskupijska kurija u Mostaru o međugorskom fenomenu

Knjige

Nikola Bulat, Istina će vas osloboditi: Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka: Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.), Mostar: Biskupski ordinarijat, 2006., 122 str.

Ogledalo pravde: Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, priredio don Dražen Kutleša, Mostar: Biskupski ordinarijat, 2001., 319 str.

Članci

1984.

Pavao Žanić, TALIJANSKI: La Posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, (30.10.1984.)

1987.

Pavao Žanić, Izjava mostarskog biskupa o Međugorju, 25. srpnja 1987., Crkva na kamenu (Mostar), br. 8-9/1987., str. 2; Ogledalo pravde, priredio Dražen Kutleša, Mostar, 2001., str. 47–50; ENGLESKI: Declaration concerning Medjugorje (25.7.1987.); TALIJANSKI: Medjugorje: La dichiarazione del vescovo Žanić (25.7.1987.)

1990.

Pavao Žanić, ENGLESKI: The truth about Medjugorje (31.5.1990), FRANCUSKI: La vérité au sujet de Medjugorje (31.5.1990.)

1995.

Ratko Perić, TALIJANSKI: I criteri per il discernimento delle apparizioni. eventi di Medjugorje, (31.5.1995.)

1997.

Ratko Perić, TALIJANSKI: La cresima di Čapljina e il carisma di Međugorje, (7.10.1997.)

2000.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 1.7.2000.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju, (1.7.2000.); Crkva na kamenu, br. 8-9/2000., str. 2; Ogledalo pravde, priredio Dražen Kutleša, Mostar, 2001., str. 293–297; ENGLESKI: Bishop’s homily in Medjugorje, (1.7.2000.); TALIJANSKI: L’omelia del vescovo a Medjugorje, (1.7.2000.); NJEMAČKI: Bischof in Medjugorje, (1.7.2000.)

2001.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 14.6.2001.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju, 2001., (14.6.2001.); Ogledalo pravde, priredio Dražen Kutleša, Mostar, 2001., str. 308–311; TALIJANSKI: L’omelia del vescovo a Medjugorje, 2001, (14.6.2001.)

2002.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 30.5.2002.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju, 2002., (30.5.2002.)

2003.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 18.6.2003.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju, 2003., (18.6.2003.)

2004.

Ratko Perić, Istina oslobađa i obvezuje, (31.5.2004.); Predgovor knjizi Michaela Daviesa: Istina oslobađa i obvezuje, (31.5.2004.); ENGLESKI: The truth both frees us and binds us (31.5.2004.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 10.6.2004.: Ratko Perić, Međugorje: biskupova propovijed na krizmi, 2004., (10.6.2004.); TALIJANSKI: Medjugorje: estratto dall’omelia del vescovo, (10.6.2004.)

Peter Joseph, Istinita i lažna ukazanja, (1.3.2005.); ENGLESKI: Fr. Peter Joseph, Apparitions True and False.

2005.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 24.4.2005.: Ratko Perić, Međugorje: biskupova propovijed na krizmi, 2005., (24.4.2005.); ENGLESKI: Bishop’s homily in Međugorje, 2005; TALIJANSKI: L’omelia del vescovo a Medjugorje, 2005, (24.4.2005.)

2006.

Ratko Perić, Nepouzdanost izvora, (22.2.2006.); TALIJANSKI: La prefazione al libro di don Nikola Bulat, (22.4.2006.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 15.6.2006.: Ratko Perić, Međugorje: biskupova propovijed na krizmi, 2006., (15.6.2006.); Iz propovijedi u Međugorju, 15.6.2006., Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2007., str. 57–58; ENGLESKI: Bishop’s homily in Medjugorje on solemnity of the most Holy Body and Blood of Christ, 2006 (15.6.2006.); TALIJANSKI: L’omelia del vescovo nella sollenità del Corpo e Sangue di Cristo a Medjugorje 2006, (15.6.2006.); KASTILSKI: Medjugorje: Homilía de mons. Ratko Perić, (15.6.2006.)

2007.

Srećko Majić, O. Raniero Cantalamessa, O.F.M. Cap. ne predvodi duhovne vježbe u Međugorju, (18.6.2007.); Priopćenje: O. Raniero Cantalamessa, O.F.M. Cap. ne predvodi duhovne vježbe u Međugorju Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2007., str. 56–57; ENGLESKI: Fr. Raniero Cantalamessa O.F.M. Cap. will not direct spiritual retreat in Medjugorje, (18.6.2007.); TALIJANSKI: Fr. Raniero Cantalamessa o.f.m. cap. non guiderà il ritiro spirituale a Medjugorje, (18.6.2007.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 9.6.2007.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju 2007., (9.6.2007.); Propovijed na krizmi u Međugorju, 9.6.2007., Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2007., str. 58–60; ENGLESKI: Bishop’s homily in Medjugorje, (9.6.2007.); NJEMAČKI: Bischof in Medjugorje, (1.7.2007.)

Ratko Perić, Biskupov odgovor dr. fra Tomislavu Pervanu župnom vikaru u Međugorju (18.8.2007.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2007., str. 58–63;

Ratko Perić, Međugorije – tajne, poruke, zvanja, molitve, ispovjedi, komisije, (1.9.2007.); Međugorje – tajne, poruke, zvanja, molitve, ispovijedi, komisije, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2007., str. 61–67; ENGLESKI: Međugorje: secrets, messages, vocations, prayers, confessions, (1.9.2007.); TALIJANSKI: Medjugorje: segreti, messaggi, vocazioni, preghiere, confessioni, (1.9.2007.)

2008.

Priopćenje o navodnoj komisiji za Međugorje, (27.6.2008.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2008., str. 78; ENGLESKI: Press release regarding the alleged commission on Medjugorje, (27.6.2008.); TALIJANSKI: Comunicato sulla presunta commissione di Medjugorje, (27.6.2008.)

Kanonski status vlč. fra Tomislava Vlašića, OFM, (31.8.2008.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2008., str. 79–80; ENGLESKI: The Canonical status of Rev. Father Tomislav Vlašić, OFM, (31.8.2008.); TALIJANSKI: Lo status canonico del rev. fra Tomislav Vlašić, OFM, (31.8.2008.)

Fra Tomislav Vlašić „u kontekstu međugorskog fenomena“, (31.8.2008.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2008., str. 80–81; ENGELSKI: Fra Tomislav Vlašić “within the context of the Medjugorje phenomenon”, (31.8.2008.); TALIJANSKI: Fra Tomislav Vlašić „nel contesto del fenomeno Medjugorje“, (31.8.2008.)

René Laurentin poriče, (7.11.2008.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2008., str. 76–79.

Zovkićeva prosudba međugorskih zbivanja, (18.11.2008.)

Biskupovo pismo s. Elviri, i odgovor, (15.12.2008.); Biskupovo pismo s. Elviri u Međugorju, posredstvom župnog ureda, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2009., str. 75; ENGLESKI: Bishop’s letter to Sr. Elvira, and her reply, (15.12.2008.)

2009.

Biskupovo pismo odgovornima „Oaze mira“ u Međugorju, (27.2.2009.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2009., str. 76 [talijanski, bez hrvatskoga prijevoda]; ENGLESKI: The Bishop’s letter to those in charge of the “Oasis of Peace” community in Medjugorje (27.2.2009.)

Međugorski fenomen: Tomislav Vlašić otpušten iz Reda, (26.9.2009.); Fr. José Rodriguez Carballo, Tomislav Vlašić otpušten iz redovništva i svećeništva, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2009., str. 179–180; Ratko Perić, Vlašićeva upletenost u “međugorski fenomen”, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2009., str. 181–189; TALIJANSKI: Il contesto del “fenomeno di Medjugorje”: I Tomislav Vlašić dimesso dallo stato religioso e presbiterale; II Le fantasie di Vlašić sul compleanno della Gospa, (26.9.2009.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 6.6.2009.: Ratko Perić, Biskupova propovijed na krizmi u Međugorju, (6.6.2009.); Crkva nije priznala “međugorska ukazanja”, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2009., str. 190–192; ENGLESKI: Homily given during the celebration of the sacrament of confirmation in the parish of Medjugorje, (6.6.2009.); TALIJANSKI: L’omelia durante la cresima a Međugorje, (6.6.2009.)

Biskupovo pismo fra Petru Vlašiću, župniku u Međugorju (12.6.2009.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2009., str. 192–193.

Biskupovo pismo fra Danku Perutini, župnom vikaru u Međugorju (12.6.2009.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2009., str. 194.

Ratko Perić, Dvosmislene igre oko “Velikoga znaka”, (11.12.2009.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2009., str. 270–279; ENGLESKI: Questionable games surrounding the Great sign, (11.12.2009.); TALIJANSKI: I giochi ambigui intorno al grande segno, (11.12.2009.)

2010.

U povodu posjeta kard. Schönborna Međugorju, (2.1.2010.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2010., str. 111–112; ENGLESKI: Statement regarding the visit of Card. Schönborn to Medjugorje, (2.1.2010.); TALIJANSKI: In occasione della visita del card. Schönborn a Medjugorje, (2.1.2010.)

Kardinal Schönborn odgovorio biskupu Periću, (16.1.2010.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2010., str. 113; ENGLESKI: Letter of Cardinal Schönborn to Bishop Perić, (16.1.2010.); TALIJANSKI: Il cardinale Schönborn ha risposto al vescovo Perić, (16.1.2010.)

Ratko Perić, Međugorske stranputice, (25.1.2010.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2012., str. 97-102; (prvotna inačica, bez bilježaka); TALIJANSKI: Le deviazioni di Medjugorje, (25.1.2010.)

Ratko Perić, Duhovna zvanja “međugorskih vidjelaca“, (5.3.2010.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2010., str. 114–122; ENGELSKI: The Spiritual Vocations of the “Seers of Medjugorje” (5.3.2010.); TALIJANSKI: Le vocazioni spirituali dei “veggenti di Medjugorje“, (5.3.2010.)

Međunarodno povjerenstvo za istraživanje međugorskoga fenomena, (17.3.2010.)

Objavljena imena članova Komisije (13.4.2010.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 29.5.2010.: Ratko Perić, Međugorje: Crkveni red!, (29.5.2010.); Međugorski fenomen, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2010., str. 251–252.

2011.

Ratko Perić, U povodu 10. obljetnice smrti fra Slavka Barbarića, (5.3.2011.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2011., str. 93–105; TALIJANSKI: Il 10. anniversario della morte di fra Slavko Barbarić, (5.3.2011.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 28.5.2011.: Ratko Perić, Međugorje: osamdeset krizmanika, (28.5.2011.): O dobru glasu i duhovnom zvanju, u: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2011., str. 181–183.

Znanstvena ispitivanja nad međugorskim vidiocima: kritički osvrt prof. Théophila Kammerera, predsjednika Međunarodnoga liječničkog odbora u Lurdu (1986.), (10.6.2011.); Sažetak Sjednice Međunarodnoga liječničkog odbora u Lurdu: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2011., str. 240; Kritički osvrt na medicinske testove primijenjene na vidioce u Međugorju“ (1986.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2011., str. 241; ENGLESKI: The scientific tests on the Medjugorje seers: A Critical Study by Prof. Th. Kammerer, President of the Medical Bureau of Lourdes, (10.6.2011.); TALIJANSKI: Gli esami scientifici sui veggenti di Medjugorje: uno studio critico del professor Théophile Kammerer, presidente del Comitato medico internazionale di Lourdes (1986), (26.10.2010.), (10.6.2011.); FRANCUSKI: Les tests scientifiques sur les voyants de Medjugorje: une étude critique par le pr. Kammerer, president du Bureau medical de Lourdes, (10.6.2011.)

Ratko Perić, Međugorski fenomen – Vickine poruke, (13.8.2011); TALIJANSKI: Il fenomeno di Medjugorje – i messaggi di Vicka, (21.8.2011.)

Biskup Žanić u „Misteriju Međugorja“, (21.12.2011.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2011., str. 340–344; ENGLESKI: Bishop Žanić in “The Mystery of Medjugorje” (31.12.2011.), TALIJANSKI: Il vescovo Žanić nel „Mistero di Medjugorje“, (21.12.2011.)

2012.

Mostar: 12. obljetnica smrti biskupa Pavla Žanića, (12.1.2012.); ‘Vidjelica’ Marija i istina, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2012., str. 102–103; ENGLESKI: The Twelfth Anniversary of the Death of Bishop Žanić, (12.1.2012.); TALIJANSKI: Il dodicesimo anniversario della morte del vescovo Žanić, (12.1.2012.); FRANCUSKI: Douzième anniversaire de la mort de Monseigneur Žanić, (12.1.2012.)

„Vidjelica“ Mirjana i istina, (18.2.2012.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2012., str. 104; Marco Corvaglia, Mirjana prepravlja povijest, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2012., str. 105–106; TALIJANSKI: La “veggente” Mirjana e la verità, (18.2.2012.); FRANCUSKI: La “voyante” Mirjana et la vérité, (18.2.2012.)

Međugorje: Privatna ukazanja nisu katolička dogma, (4.5.2012.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 19.5.2012. Ratko Perić, Međugorčani: bogatite se u Bogu, a ne u prolaznu bogatstvu, (19.5.2012.); Bogatite se u Bogu, a ne u bogatstvu, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2012., str. 218–220; ENGLESKI: People of Međugorje: Get rich in God, not in wealth that passes away, (19.5.2012.)

Norme o postupku u prosuđivanju navodnih ukazanja, (23.5.2012.); Kongregacija za nauk vjere, Proslov u Norme o postupku u razlikovanju navodnih ukazanja ili objava (14.12.2011.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2012., str. 122–123; Sv. kongregacija za nauk vjere, Norme o postupku u prosuđivanju navodnih ukazanja (25.2.1978.), Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2012., str. 124–125.

Ante Luburić – Mario Glibić, Biskupova „šutnja“ o Međugorju, (6.6.2012.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2012., str. 220–222.

2013.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 4.5.2013. Ratko Perić, Međugorje: Novo srce i nov duh, (4.5.2013.); Novo srce i nov duh!, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2013., str. 191–192.

Međugorje: Ozbiljno ponovno upozorenje Kongregacije za nauk vjere biskupima SAD-a, (7.11.2013.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2013., str. 242; ENGLESKI: Međugorje: The Letter of the Congregation to the Bishops’ Conference of USA, (8.11.2013.); TALIJANSKI: Međugorje: Un rinnovato serio monito della Congregazione ai vescovi degli USA, (8.11.2013.)

Papa: Nije Gospa ravnateljica poštanskog ureda!, (15.11.2013.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2013., str. 232–233.

Rim: Papinski barometar o Međugorju?, (16.11.2013.), Sandro Magister, Papinski barometar nagovješćuje loše vrijeme za Međugorje, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2013., str. 309.

Madrid: Nadbiskupija zabranjuje vjernicima sudjelovanje, (21.12.2013.) /hrvatski i kastilski/; Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2014., str. 103.

2014.

Vatikan: Završeni radovi komisije o Međugorju, (17.1.2014.); Završeni radovi vatikanske komisije o Međugorju, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2014., str. 103.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 17.5.2014. Ratko Perić, Međugorje: Krizmanici, držite se crkvenoga nauka o Gospi!, (17.5.2014.); Prianjati uz crkveni nauk o Gospi!, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2014., str. 178–180; ENGLESKI: Medjugorje: Confirmation candidates, keep the Church’s teachings about our Lady!, (17.5.2014.)

2015.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 16.5.2015. Ratko Perić, Međugorje: Čuvati jedinstvo u istini Božjoj!, (16.5.2015.); Čuvati jedinstvo u istini Božjoj!, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2015., str. 192–194; TALIJANSKI: Međugorje: Salvare l’unità nella verità di Dio, (16.5.2015.)

Međugorje-Miletina: Posveta oltara, (17.9.2015.); Posveta oltara u samostanu sestara, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2015., str. 285.

2016.

Malta: Desetgodišnja ‘ukazanja’ nevjerodostojna, (11.1.2016.); Desetgodišnja „ukazanja“ nevjerodostojna, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2016., str. 115–116.

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 28.5.2016. Ratko Perić, Međugorje: Kako surađujemo s Duhovim darovima?, (28.5.2016.); Kako surađujemo s Duhovim darovima, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2016., str. 229–231.

2017.

Ratko Perić, Istinska Gospa i „poštanska upraviteljica“, (9.2.2017.); , Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2017., str. 113–114; ENGLESKI: The True Madonna and the “Post Office Manager”, (10.2.2017.); TALIJANSKI: La Madonna vera e il capoufficio postale, (10.2.2017.)

Vatikan: Imenovanje Posebna izaslanika Svete Stolice za Međugorje, (11.2.2017.); Imenovanje Posebna izaslanika Svete Stolice za Međugorje, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2017., str. 114–115.

Ratko Perić, Međugorska „ukazanja“ u prvih sedam dana, (28.2.2017.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 1/2017., str. 115–118; ENGLESKI: The First Seven Days Of The “Apparitions” In Medjugorje, (27.2.2017.); TALIJANSKI: Le “apparizioni” dei primi sette giorni a Međugorje, (26.2.2017.); KASTILSKI: Las apariciones de los primeros siete días en Medjugorje, (17.5.2017.)

Rim: Kongregacija o navodnim ukazanjima u Međugorju /KAI, 11.4.2017./, (12.4.2017.)

Ratko Perić, Napadi međugorske pojave na dijecezanskoga biskupa Pavla Žanića, (4.5.2017.); ENGLESKI: The Attacks Of The Medjugorje “Apparition” Against The Diocesan Bishop Pavao Žanić, (10.5.2017.); TALIJANSKI: Gli attacchi della “apparsa” di Medjugorje al vescovo diocesano Pavao Žanić, (4.5.2017.)

Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar: “Suradnici“ UDBE I KGB-a, (18.5.2017.)

Željko Majić, Filmske klevete, (26.5.2017.); ENGLESKI: Calumnies in Film, (6.6.2017.); TALIJANSKI: Calunnie in un film, (26.5.2017.)

Željko Majić, Sedlarove klevete, (7.6.2017.); ENGLESKI: Sedlar’s Calumnies, (8.6.2017.); TALIJANSKI: Le calunnie di Sedlar, (8.6.2017.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 15.6.2017. Ratko Perić, Međugorje: Primajmo Gospodina dostojno! Častimo Gospu dolično!, (15.6.2017.); ENGLESKI: Let us receive the Lord worthily and venerate the Madonna properly!, (10.7.2017.), TALIJANSKI: Medjugorje: il Corpus Domini e la s. cresima, (16.6.2017.)

PROPOVIJED U MEĐUGORJU 26.5.2018. Međugorje: Isus i djeca (26.5.2018.); Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2018., str. 249–251.

Propovijedi biskupa Ratka Perića u Međugorju

3.6.1999.
1.7.2000. 14.6.2001.
30.5.2002.
18.6.2003.
10.6.2004.
24.4.2005.
15.6.2006.
9.6.2007.
6.6.2009.
29.5.2010.
28.5.2011.
19.5.2012.
4.5.2013.
17.5.2014.
16.5.2015.
28.5.2016.
15.6.2017
26.5.2018.

Bishop Perić’s homilies at Medjugorje

1.7.2000
14.6.2001
30.5.2002
18.6.2003
10.6.2004
24.4.2005
15.6.2006
9.6.2007
6.6.2009
29.5.2010
28.5.2011
19.5.2012
4.5.2013
17.5.2014
16.5.2015
28.5.2016
15.6.2017
26.5.2018

Le omelie del Vescovo diecesano Ratko Perić a Medjugorje

1.7.2000
14.6.2001
30.5.2002
18.6.2003
10.6.2004
24.4.2005
15.6.2006
9.6.2007
6.6.2009
29.5.2010
28.5.2011
19.5.2012
4.5.2013
17.5.2014
16.5.2015
28.5.2016
15.6.2017
26.5.2018

On The Medjugorje Zealots or how the ‘Gospa’ Contradicts the Madonna